Visočki grnčari

Želimo da vas dirnemo nadom u naše mlade ljude, koji iako odlaze, ne odlaze zauvijek, vratit će se, jer to su naše žile kucavice.

Visočki grnčari

Grnčarstvo je umijeće pravljenja glinenih posuda za domaćinstvo. U porodici Ohran, zanat grnčarstva se prenosi s generacije na generaciju, a kada ih pojedinačno pitamo otkad se bave time, kažu “od malih nogu”. Porodica Ohran, iz sela Liješeva kod Visokog, je poznata našoj javnosti. Često kod njih navrati ekipa novinara kako bi razgovarali s njima i snimili postupak pravljenja grnčarije. Tako smo i mi navratili.

Grnčarstvo jeste jedan od starih zanata, za koji bi mnogi rekli da izumire, da je zaboravljen i zapostavljen. Mi ćemo reći da jeste stari zanat, ali ne izumire jer samo u Visokom ima nekoliko porodica koji se njime bave. Mladi članovi tih porodica su već ispekli zanat, kao što je naš sagovornik Emir. Rođen i odrastao s glinom i loncima. Voli to što radi i zna da radi. Grnčarijom se bavi s vremena na vrijeme. Uglavnom, pomaže ocu Emsedinu. Kažu da se od ovog zanata može pristojno živjeti.

Emir je diplomirani pravnik i očekuje odlazak iz Bosne i Hercegovine, kao i mnogi drugi mladi ljudi s naših područja. Ne namjerava da se bavi grnčarijom, ali kaže kako ne zna šta život nosi. Drago mu je što zna zanat, uživa da napravi pokoji lonac i pomogne ocu, ali sebe ne vidi u tom poslu.

Očevo znanje i spretnost je na vrhunskom nivou. Cijenimo ga i zahvalni smo mu zbog toga, ali i zato što je svoje umijeće prenio na sina. To nam daje nadu, da grnčarstvo neće izumrijeti. Emir će nositi to umijeće sa sobom gdje god da ode. A kada se vrati kući, na ljetni odmor, napraviti će pokoji lonac. Čisto zato jer mu duša išće. Zato jer je ta glina Emir. Iz nje je nikao i s njom rastao. Pa ne može se stablo tako lahko odvojiti od svojih žilica. Onih žilica malih, za koje mislimo da su tako tanke i slabe, a ustvari one ga drže kako bi stojalo uspravno. One ga hrane i napijaju. One su njegove žile kucavice.

Sad vam je bar malo jasnije, zašto naslov našeg teksta nije “posljednji grnčari, zanat koji umire…” ili neki od mnoštva drugih pompeznih krupnih riječi, koje bi trebalo da dirnu čitaoca. Želimo da vas dirnemo nadom u naše mlade ljude, koji iako odlaze, ne odlaze zauvijek, vratit će se, jer to su naše žile kucavice. One nisu prekinute. Niknut će iz njih lijepa stabla. Doći će proljeće kada će obeharati, ozeleniti i zasjeniti svojom ljepotom.

Visočki grnčari

– Glinu kopamo u šumi. Prvo skinemo oko dva metra zemlje, kako bismo došli do gline koja nama treba. Ta glina se kiseli u staroj kadi. Zatim, nalijemo određenu količinu vode u glinu, pa meljemo na električnu mašinu. Sada je glina spremna za dalju obradu, tj. oblikovanje grnčarije. Lonac napravimo za pola sata, koji onda ide na sušenje. Ljeti se suši na suncu, a zimi iznad peći. Suši se tri do četiri dana, sve zavisi od toplote. Da bi pekli u pecari, koju smo napravili od čerpića, moramo imati više lonaca. Mnogo ih može stati u pecaru, u kojoj se posuđe peče pet do šest sati na temperaturi od oko 1000 stepeni. S vatrom se mora biti oprezan. Prvo ide lagano zagrijavanje, a onda velika vatra da bi se dobila potrebna temperatura. Kada je posuđe pečeno, preostala žeravica se vadi vani kako bi u pecari temperatura opala, te se tako posuđe postepeno hladilo. Nakon što se posuđe izvadi, stavlja se u smjesu, koja se sastoji od vode i pšeničnog brašna. Zatim se posuđe ostavi na sušenje.

Nemate zemljanih posuda? Odmah se uputite u Visoko da nabavite bar jednu. Osim što je zdravo kuhati u ovim posudama, često posluže i kao bogata i elegantna dekoracija.