Vjerom i istinom do mira

Vladika Grigorije potpisao Platformu za mir, u nastojanju da se prevaziđu podjele, te izgradi mir i povjerenje među vjerskim i nacionalnim zajednicama u BiH.

Dok se u BiH u posljednje vrijeme sve češće spominju nove podjele, sukobi, pa i rat, na krajnjem jugu zemlje, u Trebinju, govori se o miru i izgradnji povjerenja među pripadnicima različitih vjerskih i nacionalnih zajednica. Nalazimo se, kako je to ustvrdio vladika Grigorije, episkop zahumsko-hercegovački i primorski, “između pasivnog proklamovanja i aktivnog djelovanja”.

“Kod nas se, gdje ne mislim samo na prostore BiH, već i na zemlje u okruženju, skoro svaka riječ, skoro svaki govor o miru i pomirenju gotovo po pravilu svodi na ponavljanje istih, ustaljenih fraza, nerijetko lišenih smisla i bilo kakvog značenja, fraza koje više nikoga ne potiču i koje ne pronalaze put do ušiju i srca onih koji ih slušaju”, istakao je vladika Gregorije govoreći na otvaranju Petog simposiona “Teologija u javnoj sferi”, u organizaciji Centra za filosofiju i teologiju u Trebinju.

Uzrok tome je, dodao je on, “činjenica da oni koji govore o miru najčešće ni sami ne vjeruju u ono što propagiraju i za što se glasno zalažu, već sve te svoje priče pakuju u istu retoričku ambalažu, u iste fraze i poštapalice na koje smo već svi dobrano oguglali i koje ne shvatamo ozbiljno, baš kao što ne shvatamo ozbiljno i dobronamjerno onoga koji te fraze izgovara”.

Vladika potpisao Platformu za mir

U smislu vlastitih riječi da mir ne smije biti lažan, baš kao ni borba za mir, vladika Grigorije je prvi vjerski zvaničnik koji je, u svojstvu predsjednika Međureligijskog vijeća (MRV) BiH, potpisao Platformu za mir, dokument kreiran u formi deklaracije i razvijen kao rezultat intenzivnog rada USAID-ovog mirovnog projekta PRO-Budućnost kojeg implementira Catholic Relief Service (CRS) sa partnerima.

Platformu je, prema riječima Stefana Pejovića, predstavnika CRS-a, “u junu prošle godine usvojilo Vijeće ministara BiH, dok ju je, nedugo zatim, primila k znanju i Zajednička komisija za ljudska prava oba doma Parlamentarne skupštine BiH, što je prvi korak ka usvajanju tog dokumenta u Parlamentu”. Dodaje da su platformu podržala i sva tri člana Predsjedništva BiH, zastupnici iz svih većih stranaka u Parlamentarnoj skupštini BiH, ministrica za ljudska prava i izbjeglice BiH, te preko 60 načelnika lokalnih zajednica u BiH.

“Potrebno je da posjedujemo dovoljno razboritosti i mudrosti kako bismo spriječili druge da nas zavađaju, kako se ne bismo predali kukavicama čija su lica najčešće nevidljiva, a koje lako među nama posiju zrno mržnje i razdora, a potom nas, kakvog li paradoksa, upravo oni koji su nas i zavadili pokušavaju izmiriti”, naglasio je vladika Grigorije, dodajući da je i to jedan od razloga koji su ga podstakli da otvoreno i bez zadrške potpiše Platformu za mir, te pozivajući “i sve predstojatelje ostalih vjerskih zajednica i relevantnih institucija da podrže ovaj dokument”.

Platformu za mir, kao i napore u izgradnji mira i međusobnog povjerenja pozdravio je i muftija mostarski Salem Dedović, naglašavajući važnost da upravo vjerske zajednice zajedno daju podršku jednom ovakvom projektu, te ističući kako u BiH postoji dosta prostora i resursa za zajednički život svih i atmosferu iskrenog dijaloga koji može dovesti do pomirenja.

Egzodus “biblijskih” razmjera

Trenutna situacija u zemlji, kako su primijetili vjerski velikodostojnici, nije dobra, što se odražava i na sve masovniji odlazak stanovništva, naročito mladih. Vladika Grigorije usporedio je to s razmjerama biblijskog egzodusa. “Oni koji bi trebalo da budu zaduženi za sprečavanje tog stanja, ako se uopšte i oglašavaju ovim povodom, uglavnom pominju samo potrebu jačanja i razvijanja ekonomije, koristeći i u ovom slučaju izlizane fraze koje odjekuju kao da je snažno razvijena ekonomija jedini preduslov opstanka i ostanka na ovim prostorima. Čemu snažna ekonomija ukoliko će se sve, pa i ona, urušiti poput kule od karata uslijed nekog novog ratnog sukoba?”, pita se vladika. “Čemu hljeb nasušni i mogućnost da se on stekne, ako je on pun krvi tuđe i sopstvene? Čemu fabrike, kad nam kuće, kao po nečijem nevidljivom diktatu, bivaju rušene i spaljivane svakih nekoliko decenija?”.

Prema njegovom mišljenju, zakržljala ekonomija nije jedini uzrok odlaska ljudi, niti bi ih dobra ekonomija mogla u tome spriječiti. Smatra da “ništa ne može biti dovoljno ubjedljiv razlog, ako nema onog osnovnog uslova svih uslova, a to je mir i to ne kao izlizana floskula bez konkretnog značenja, već kao realnost, kao djelatni, pokretački faktor”.

Dubrovačke plaže i trebinjski sir

“Međutim, sve ovo što sam upravo pomenuo ne može se ostvariti, sprovesti u djelo bez spremnosti na žrtvu”, kaže vladika Grigorije napominjući da je sve to osjetio i na sopstvenoj koži proteklih godina, tokom koji se “nastojao boriti za međuvjersko i međunacionalno pomirenje i razumijevanje, te za pomjeranje perspektive i ugla iz kojeg posmatramo i sagledavamo drugog i drugačijeg od sebe, pa makar to pomjeranje bilo neznatno”.

“Riječ je o tome da mi je godinama moje nastojanje na pomirenju i zbližavanju Trebinja i Dubrovnika spočitavano i zamjerano. Čak sam bivao izložen podsmijehu zbog svoje opredijeljenosti za pomirenje s gradom koji se nalazi u našem najbližem susjedstvu”, kaže vladika i pojašnjava: “Takav odnos prema tim nastojanjima bio je, osim u slučaju rijetkih izuzetaka, skoro pa pravilo koje su u istoj mjeri slijedile obje strane i oni koji se bez obzira na svoju netrpeljivost prema prvim komšijama tokom ljeta svakodnevno kupaju na dubrovačkom primorju, ali i oni koji podjednako pothranjujući tu istu mržnju i netrpeljivost, samo u suprotnom pravcu, dolaze iz Dubrovnika kako bi kupovali na jeftinoj trebinjskoj pijaci”. Za mir je, naglašava, potrebna i međusobna empatija, poštivanje tuđih i vlastitih žrtava, ali i suočavanje s vlastitim zločinima.

Vjera u pomirenje

“Kao predsjednik Međureligijskog vijeća BiH imao sam priliku da, zajedno sa drugim članovima Vijeća, posjetim ratna stratišta i svog i drugih naroda. Smatrate li da je bilo jednostavno stajati na Korićanskim stijenama (na Vlašiću, gdje su srpske snage u ljeto 1992. godine ubile više od 200 Bošnjaka i Hrvata, op. a.)? Naprotiv, bilo je mnogo teže i mučnije negoli stajati nad kazanačkim ambisom (Kazani – Sarajevo, stratište većinom sarajevskih Srba, op. a.), jer ma koliko to, u prvi mah, paradoksalno zvučalo, lakše je biti sunarodnik ubijenog, nego ubice”, zaključuje vladika Grigorije.

Bez obzira na sve probleme, pa i lične neugodnosti, naglašava, i dalje vjeruje u mogućnost pomirenja. “Da uistinu nije tako ne bih se, kao episkop Eparhije hercegovačke, zalagao za obnavljanje crkava na Korčuli, u Metkoviću, Klepcima, Prebilovcima, Čapljini, Žitomisliću, Blagaju, Bijelom Polju, Konjicu, Stocu i Mostaru. Da ne vjerujem u mir, ne bih prisustvovao otvaranju džamije u Nevesinju, niti bih s reisom (Islamske zajednice BiH) šetao bilećkim ulicama, jer su za sve ovo potrebni istinska vjera i nada u mir i život bez sukoba i međusobnih trzavica”.

Trzavice, kako kažu vladika Grigorije i muftija Dedović, polako nestaju, zahvaljujući dobrim odnosima imama, sveštenika i svećenika u Hercegovini. “Ono što je najbitnije je da se to odražava na život običnih ljudi, da to ima efekta u životima naših vjernika. U tome jeste sreća i pravo postignuće, a ako toga nema, onda je naša priča džaba, kao i naša susretanja. Ali ako naši susreti rezultiraju povjerenjem, razvijanjem različitih međusobnih odnosa u društvu između pravoslavnih vjernika, muslimana, rimokatolika, onda je to veliko postignuće i znači da smo odradili našu zadaću u prenošenju vječnih, univerzalnih božanskih poruka”, zaključuje Salem Dedović, muftija mostarski.