Vlast neosjetljiva i na samoubistva radnika

Bolje je da odemo, prilike su nove. Ulozi u povijesti došao je kraj. U pola četiri ujutro sa perona pet. Radnička klasa odlazi u raj – pjevao je Haustor svojevremeno.

No, radnička klasa u Bosni i Hercegovini, nakon rata, odmah je zakoračila u pakao kapitalizma. Radnici su od društveno važnog činioca preko noći pretvoreni u potrošnu robu. Oni koji su sačuvali firme u ratu, u miru su postali višak. Čak i oni koji su imali sreću da rade u profitabilnim firmama, ili su prodati za marku, ili im već godinama nije uplaćen radni staž. Sistem ne funkcioniše, nemaju se kome žaliti. Vlast neosjetljiva, sudski sporovi preskupi, sindikat potplaćen i neučinkovit.

Nekada industrijska zemlja, prepoznatljiva po namenskoj, hemijskoj, drvnoj i tekstilnoj industriji, Bosna i Hercegovina, danas ima najveću stopu nezaposlenosti u Evropi. Loša privatizacija, pljačka, otimačina, zarad stranačkih i ličnih interesa – poharali su privredne gigante, a radnici postali socijalna kategorija od koje svi okreću glavu.

Radnici su prije dve godine masovno izašli na ulice u Tuzli, u kojoj je nekada bila smještena teška industrija. Zapalili su zgradu Kantonalne vlade, smijenili čelnike, no ništa se bitnije nije promijenilo. I danas neki od njih u svojim fabrikama štrajkuju glađu, prijete samoubistvom zbog neuplaćenog staža. No, vlasti na takve informacije ne reaguju.

Godinama radnici u BiH pokušavaju da štrajkovima izbore svoja prava. Neki imaju više štrajkačkog staža, nego radnog, poput radnika Krivaje Zavidovići. Radnicima nije uplaćeno devet godina staža. Protestvovali su, štrajkovali glađu, čak i pješačili do glavnog grada, ali uzalud.

U Tuzli se ovih dana odvijala prava drama. Radnici Tuzla Kvarca, nakon 20 dana štrajka glađu odlučili su se na radikalnije mjere. Nekoliko njih popelo se na silos visok 70 metara, prijeteći da će skočiti u smrt, ukoliko vlast ne dopusti da preduzeće nastavi sa radom.

Hiljade obespravljenih radnika, prije dvije godine, odlučilo se na masovne proteste, također u Tuzli, gdje je bilo smješteno najviše fabrika u nekadašnjoj državi Jugoslaviji. Došlo je i do naguravanja s policijom, zapaljena je i zgrada Kantonalne vlade, smjenjen je i premijer, ali vlast je tako vješto izbjegla odgovornost, priču o protestima ispolitizirala na način da su radnike potplatili politički protivnici. Neki od vođa protesta završili su u zatvoru, mnogi su platili novčane kazne i ništa. Radnici kažu da je danas gore nego što je bilo prije tih protesta.

“Svako je ogorčen. Ne traži se ništa, osim da se radi, a tako nas ignorišu, kao da smo zločinci, a ne radnici koji traže koru hljeba za svoje porodice”, navodi jedan bh. radnik.

Neosjetljivost vlasti na problem hiljade obespravljenih radnika je tolika da u ekstremnim situacijam, poput one sa radnicima Tuzla Kvarca, optužuju radnike da su potplaćeni od neodgovornih poslodavaca da rade performance.

“Ovo kopanje grobova, to je još jedan performans”, kaže Bego Gutić, premijer Tuzlanskog kantona.

A sindikat se davno povukao i prestao boriti bitku za radnička prava. Čelnici Saveza samostalnih sindikata dobili su visoke plaće (oko 2.000 eura). Od tada je sindikalna borba svedena na dvije konferencije za medije godišnje. Jedina nada radnicima su sudski procesi, ali za jednu tužbu bi trebalo izdvojiti oko 1.000 eura, a i procesi su dugotrajni. Ko od radnika koji nisu primili platu više od dvije godine može sebi priuštiti taj luksuz?

Upravo zbog toga, vlast i ne reaguje na svakodnevne vapaje. Sve su to razlozi zbog kojih je iz BiH, samo u posljednje dvije godine, otišlo 80.000 ljudi, uglavnom mladih, obrazovanih.