‘Zaglavljeni’ u migrantskim centrima u BiH

U privremenom migrantskom centru Miral, četiri kilometra od Velike Kladuše, smješteno je više od 850 izbjeglica i migranata. U nekadašnjoj fabričkoj hali, stotine kreveta na sprat, na kojima se suši tek oprani veš. Ljudi okupljeni u manjim grupama razgovaraju, igraju društvene igre, čekaju jedan od tri obezbijeđena obroka. Ovo mjesto za sve njih je tek privremeno utočište od zime, ali i stanica na daljem putu ka nekoj od zemalja Evropske unije.

Kampom upravlja Međunarodna organizacija za migracije (IOM) i na jednom mjestu smještene su porodice, muškarci i žene, ali i maloljetnici bez pratnje, njih 66. Razmirice i svađe, nisu rijetkost u kampu, pričaju nam. Najviše je Pakistanaca, oni se, kako tvrdi jedan od njih, Adil, ne slažu najbolje sa ljudima koji dolaze iz arapskog svijeta.

“Samo su Arapi problem. U kampu u Velikoj Kladuši, nakon ljudi iz Pakistana, najviše je onih koji dolaze iz Bangladeša i Indije, sa njima nema problema, sve je ok. Samo sa ljudima iz arapskog svijeta, Nigerijcima, Marokancima. Oni piju i uzimaju hašiš i samo to je problem”, priča nam Pakistanac Adil.

No, svima je zajedničko jedno: u Bosni i Hercegovini “zaglavljeni su” već mjesecima, a žele dalje. Komplikovano državno uređenje, ali i nespremnost i nesposobnost države da se uhvati u koštac sa rješavanjem pitanja izbjeglica i migranata, dodatno usložnjava njihove probleme. Mnogi od onih koji su danas smješteni u Miralu proveli su nekoliko mjeseci na poljanama u blizini granice sa Hrvatskom, tražeći način da krenu dalje.

Kako se u Bosni i Hercegovini nesistematski i neplanski rješavaju problemi izbjeglica i migranata, slikovito objašnjava i priča o nastanku kampa Miral. Naime, vlasnik uspješne fabrike PVC i ALU stolarije Miral, nakon što zbog protesta migranata na granici između BIH i Hrvatske, krajem oktobra prošle godine, nije mogao izvoziti svoje proizvode ustupio je jednu od svojih hala na korištenje IOM-u.

Da ima problema u kampu Miral potvrđuje i koordinator IOM-a za Unsko-sanski kanton (USK) Vladimir Mitkovski.

“Jeste, imamo problema. To je 30 do 50 ljudi koji su zavisnici od droga u isto vrijeme problematični, sa devijantnim ponašanjem. Ta lista je predata i kantonalnim vlastima i trebalo bi u saradnji sa Službom za strance da ti ljudi budu prebačeni u neki centar kojim upravlja država, to je vjerovatno u Sarajevu. Međutim, momentalno država nema kapaciteta i opet stojimo i čekamo”, kaže Mitkovski.

Dodaje kako je svjestan da je sigurnosna situacija narušena.

“Jednim dijelom je to zbog toga što ima mnogo više ljudi nego što je planirano. Zato su uslovi i servisi lošiji. Nismo imali opcije nekog da ostavimo ispred kapije po zimi da čekaju”, objašnjava on.

O svemu je razgovarao i Krizni štab BiH i jedan od zaključaka je da se osobe sklone vršenju krivičnih djela, koje prije svega ugrožavaju druge stanovnike kampova u Unsko-sanskom kantonu, izmjeste u Imigracioni centar u Lukavici kraj Sarajeva.

Privremenim migracionim centrima na području Unsko-sanskog kantona već mjesecima upravlja samo IOM, koji je uspio da im obezbijedi makar krov nad glavom. Mjesecima se također govori da upravljanje smještajem izbjeglica i migranata treba da preuzme država. Na pitanje kada će se to desiti državni ministar sigurnosti Dragan Mektić kaže kako je pokrenuta procedura preuzimanja prihvatnih centara, te da čekaju sklapanje sporazuma sa IOM-om.

“Pokrenuli smo i internu proceduru ovdje da, na Savjetu ministara, donesemo odluke kojima se ti centri u USK uspostavljaju kao prihvatni centri kojima će upravljati Ministarstvo bezbjednosti, odnosno Služba za poslove sa strancima. Radi se sada samo o tome da se ispoštuje ta tehnička procedura, potpiše sporazum i donesu potrebne odluke na sjednici Savjeta ministara”, kaže Mektić za Radio Slobodna Evropa.

Ministar unutrašnjih poslova Unsko sanskog kantona Nermin Kljajić kaže kako su od Kriznog štaba BiH dobili načelnu saglasnost da će se prihvatiti svi zahtjevi Operativne grupe Unsko-sanskog kantona.

“To je da se prihvate ad hoc privremeni prihvatni centri na području USK, da se uvede kućni red i da se poštuje smještajna kvota migranata od 3.200”, kaže Kljajić za Radio Slobodna Evropa.

Dok se, kako je to uobičajeno, čeka da se potpišu sporazumi i konačno dogovore državne i lokalne vlasti oko rješavanja problema koje ne mogu da riješe već više od godinu, hiljade izbjeglica i migranata su u već sada prenapučenim prihvatnim centrima. Istovremeno opštinske vlasti Velike Kladuše zaključile su da ne žele kamp na teritoriji te opštine.

“Protiv ste kampa, OK, sve to stoji – ne želimo kamp na svojoj teritoriji, ali bilo bi dobro da se ponudi neka solucija. Šta ćemo sa ovim ljudima? IOM ne odlučuje gdje će da bude kamp, treba da odlučuje država, a mi ćemo da odradimo uvijek naš posao, znači logistika, da pomognemo vlastima i državnim i opštinskim i kantonalnim”, kaže koordinator IOM-a za USK Vladimir Mitkovski.

Činjenica je da skoro dvije godine od dolaska prvih izbjeglica i migranata u BiH, brigu o njima vode volonteri i međunarodne organizacije. Sistemskog rješavanja problema od strane države nije bilo.

Broj migranata u USK premašio je cifru od 3.200, koliko je kapacitet svih migrantskih centara na ovom području. Kantonalne vlasti problem su pokušale da riješe tako što su ograničile ulazak izbjeglicama i migrantima u ovaj kanton i to na način da su ih pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova izvodili iz autobusa i vozova i vraćali u Sarajevo.

Ali, migranti i dalje stižu u Bihać i Veliku Kladušu, te mjere zabrane ulaska u USK očigledno ne daju rezultate. Tako je u Veliku Kladušu prije mjesec dana iz Sarajeva stigao Hasan iz Palestine. Kaže da želi da nastavi svoj put i obezbijedi budućnost svojoj porodici.

“Znam da je teško, ali ću pokušati više puta da pređem granicu, zato što želim da odem u bolji život”, kaže nam Hasan.

Državni ministar sigurnosti Dragan Mektić kaže kako Ministarstvo unutrašnjih poslova USK nema saglasnost za “skidanje” migranata sa autobusa i vozova na ulasku u ovaj kanton, a što se dešava već mjesecima.

“Nemaju saglasnost, niko nije od državnog Operativnog štaba dao takvu saglasnost. E sada, šta samoinicijativno rade ja ne mogu komentarisati, jer nemam ni potpune informacije o tome”, tvrdi Mektić.

Da za ove postupke ne postoji saglasnost državnog Ministarstva potvrđuje i kantonalni ministar policije Nermin Kljajić, dodaje da izbjeglice i migrante koje spriječe da uđu u USK predaju državnoj Službi za poslove sa strancima na dalje postupanje.

Dvije godine od kako su prvi migranti stigli u Bosnu i Hercegovinu slika se drastično promijenila. Pomoć građana, koja je na početku bila nezamjenjiva, počela je da iščezava. Tome su doprinijeli i negativni medijski izvještaji koji su izbjeglice i migrante prikazivali u najgorem mogućem svjetlu, ukazano je i nedavno na predstavljanju izvještaja “Balkanska ruta kroz BiH: Ljudi zaglavljeni u procjepu EU”.

Nidžara Ahmetašević, koautorica izvještaja i volonterka organizacije “Are You Syrious?”, koja pomaže izbjeglicama i migrantima, vjeruje da odgovornost za situaciju u kakvoj su se našli u BiH snose i vlasti, ali prije svega međunarodne organizacije u BiH. Podsjeća da su međunarodne organizacije dobile od Evropske unije deset miliona eura za pomoć u upravljanju migrantskom krizom u BiH.

“Za deset miliona ovi ljudi su mogli, sigurna sam, biti mnogo bolje tretirani, puno bolje smješteni i imati puno kvalitetniji život. Ko je odgovoran? Pa, država i međunarodne organizacije se dobacuju time ko je odgovoran, a ustvari i jedni i drugi odbacuju svaku odgovornost. IOM i UNHCR su ti koji imaju deset miliona, tako da ja nekako gledam u njihovom pravcu. S druge strane, država je ta koja mora uraditi ono što država mora da uradi, ako ništa ono minimalno, poštovati vlastite zakone”, navela je ona tokom predstavljanja izvještaja.

Podaci iz istraživanja koje je, kako je objasnila Ahmetašević, intenzivno rađeno od septembra do kraja decembra 2018, pokazuju da su zanemarena neka od osnovnih prava koje imaju izbjeglice i migranti poput slobode kretanja, prava na human i dostojanstven život, prava na adekvatnu medicinsku zaštitu, školovanje i prava na integraciju.

Uz izvještaj je prikazan i dokumentarni film “Patka” koji govori o neprofesionalnom medijskom izvještavanju, o huškanju, panici i neprovjerenim informacijama koje su mnogi mediji u Bosni i Hercegovini objavljivali.

Elvira Jukić-Mujkić, autorica dokumentarnog filma u produkciji Mediacentra Sarajevo, kaže kako su tokom izvještavanja o izbjeglicama i migrantima griješili i profesionalni mediji, pa i redakcije koje postoje desetinama godina i imaju tim novinara i urednika.

“I oni su objavljivali neprovjerene informacije, ali su nekako veći problem predstavljali, pogotovo na lokalnom nivou, desetine ako se mogu tako nazvati, anonimnih portala, koji su prenosili sadržaje koji su bukvalno svakodnevno doprinosili tome da se neko prepadne, jer, kao ‘neki migranti haraju gradom, siluju koga stignu'”, kazala je ona.

Podaci iz izvještaja “Balkanska ruta kroz BiH: Ljudi zaglavljeni u procjepu EU”, govore da je tokom 2018. godine u Bosnu i Hercegovinu ušlo više od 23.000 ljudi koji su bili iz prisiljeni napustiti svoje domove. Iako se više od 1.500 ljudi prijavilo za azil u BiH, tek oko sedam posto je uspjelo proći zamršene procedure i zaista pokrenuti proces dobijanja azila u BiH.

Autori: Amir Purić i Marija Arnautović