Zašto socijalnu pomoć u BiH primaju i oni koji posjeduje Mercedes, kuće, stanove, vile…

U Banja Luci je više nemoguće proći pored kontejnera a da ne vidite barem jednog čovjeka koji “prekopava” njegov sadržaj. Otvarena je i peta javna kuhinja, a preostale četiri su u posljednje tri godine udvostručile broj korisnika.

Nakon što su u maju ove godine na pet lokacija postavljeni kontejneri za prikupljanje polovne odjeće i obuće, ovih dana će ih biti postavljno još deset sa istom namjenom.

I dok nam je sve više ljudi gladno, golo i boso, samo njih 17 posto ili svaki peti prima pomoć od države i to u iznosu od stotinjak maraka. Ostala socijalna izdavanja, u puno većem iznosu, završavaju u rukama onih koji imaju dobra primanja i čak spadaju u bogatiji sloj građana!

Tako je u BiH sasvim moguće da i ministar, i poslanik, i nezaposlena osoba primaju istu invalidninu i druge oblike pomoći. I sve po zakonu! I to traje godinama, jer političarima odgovara da je sistem socijalne zaštite zasnovan na privilegijama, a siromašnima tu nije mjesto.

I samo su siromašni, da bi ostvarili naknadu od stotinjak maraka, uslovljeni imovinskim i dohodovnim cenzusom, dok s druge stane najveći dio socijalnih davanja, oko 66 posto u FBiH i 75 posto u RS, koji je usmjeren ka ratnim kategorijama i zasnovan na pravu, nije uslovljen drugim primanjima.

Poređenja radi u FBiH, neratne osobe sa invaliditetom mogu maksimalno dobiti oko 390 maraka, u RS-u 165 maraka, dok ratni vojni invalidi u oba entiteta mogu maksimalno dobiti oko 1.800 maraka. S druge strane, socijalna davanja za građane u socijalnoj potrebi bazirana su na potrebama i limitirana su imovinskim cenzusom, u nekretninama ili prihodima. U Federaciji BiH, zavisno o kom kantonu je riječ, ta pomoć iznosi od 54 marke u Posavskom do 120 maraka u Sarajevskom kantonu. U RS, pomoć za jednog člana iznosi 124,65 maraka, a za pet i više članova maksimalno 249,30 maraka.

Kadrija Hodžić, profesor Ekonomskog fakulteta u Tuzli za Buku kaže da je socijalna politika kod nas krajnje ispolitizovana i time dvostruko hendikepirana.

“Ne treba biti posebno stručan pa ustanoviti da se u bh slučaju nimalo ne radi o previdu administracije već o načinu “zahvalnosti” koje vladajuće elite imaju prema svojim zaslužnim skupinama i načinu kupovanja političkih glasova uopšte. Za pobjede na političkim izborima nisu potrebne nikakve razvojne strategije ili borba protiv siromaštva. Potrebna je samo zapaljiva nacionalistička i stranačka retorika”, naglašava Hodžić.

Nikolina Obradović, profesorica Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, koja je u više navrata istraživala ovu oblast također kaže da je sistem socijalne zaštite koncipiran tako da najmanje pomaže onima kojima je pomoć najpotrebnija.

“Socijalani transferi prema RVI, civilnim žrtvama rata i neratnim invalidima, država kao prvo vrši diskrmininaciju osoba s invaliditetom, a s druge strane upitno je koliko je finasiranje naknada prema ovim kategorijama, prije svega mislim na RVI , uopšte fiskalno održivo, opravdano i na kraju pravedno. Ova redsitribucijaka uloga koju imaju entiteti, a u Fedraciji BiH i kantoni, tako je postavljena da koristi samo određenim kategorijama stanovništva, koji kako nam do sada urađena istraživanja sugerišu, uopšte nisu siromašni. Mislim da je to napravljeno namjerno”, zaključila je Obradović.

Da se po pitanju socijalne politike već godinama ništa pozitivno ne dešava i da je ovo, od teme koja se gura pod tepih, postala zabranjena tema, smatra i Žarko Papić, direktor nevladine organizacije Inicijativa za bolju i humaniju inkluziju.

“Namjerno se krije koliko je siromaštvo u BiH. Politačari o tome ne pričaju, tek rijetki mediji izvještavaju, a stanje je sve lošije. Svaki četvrti stanovnik države živi ispod apsolutne linije siromaštva, a takvih je 900.000 i oni troše 238,11 KM mjesečno i iz godine u godinu ta mjesečna cifra postaje sve manja. To su poražavajući podaci o kojima političari ne govore. I u tako lošoj situaciji čak 2/3 socijalnih davanja ide boračkim kategorijama i ona uopšte nisu uslovljena drugim primanjima, što je apsurdno”, naglašava Papić.

Iako je u BiH svakim danom sve više onih koji traže pomoć da prežive, njihov glas se ne čuje. I vjerovatno neće sve dok se ne desi promjena političke i ideološke paradigme koja je već predugo na sceni.