Zašto umjetnici iz regije biraju baš Sarajevo?

Marko Kalajanović

Mladom beogradskom baritonu Marku Kalajanoviću, koji ovih dana nastupa u obnovljenoj operi „Ero s onoga svijeta“ u Narodnom pozorištu Sarajevo, nezahvalnim se učinilo uspoređivati uvjete rada u različitim umjetničkim kućama u regiji. Na ponovljeno pitanje zbog čega je baš Sarajevo njegov izbor, kratko je odgovorio: „Zbog ljudi“.

Uz njegovo ime na plakatu kojim se najavljuje „Ero“ stoji oznaka „k.g.“ (kao gost). Isto je i na onim plakatima kojima se najavljuju i druge operne, baletne i dramske predstave što znači da u Sarajevu vrlo često imaju goste, bilo da su to umjetnici koji izlaze na pozornicu, bilo da su to redatelji ili svi oni koji stoje u sjeni reflektora.

Upravo Marko Kalajanović, sa sedam realiziranih produkcija u Sarajevu, ima dovoljno iskustva da s puno argumenata govori o regionalnoj suradnji u umjetnosti, ali i o tome zašto umjetnici – operni pjevači, baletni umjetnici, glumci dolaze upravo u Sarajevo.

„Nezahvalnim mi se čini upoređivanje uslova u različitim kućama zato što ne raspolažu sve umetničke kuće istim budžetima. Uslove jedne umetničke kuće isključivo možete da posmatrate kroz sredstva kojima raspolažu i njima mogu da prave produkcije. Na celom Balkanu nije ružičasta situacija, ali svi zaista izvlače maksimum sa onim što raspolažu“, kaže Kalajanović.

Skromni budžeti i visoki kvalitet

U tom kontekstu, govori o primjerima beogradske i sarajevske opere, za koje kaže kako „fantastično izlaze na kraj s kompletnim budžetom koji imaju na raspolaganju i uspevaju da naprave maksimum koji mogu“.

I zbog toga, ali i nekih drugih razloga odabrao je Sarajevo. No, za sarajevske daske koje život znače, ali i samo Sarajevo kaže da su njegov izbor ponajprije – „zbog ljudi“.

„Ljudi ovde još uvek imaju jedan, iz davnina sačuvan, topli međuljudski odnos, neposredniji su, iskreniji i, ono što jako mnogo cenim u Sarajevu, ovo nije sredina u kojoj na svako pitanje prvo dobijate negativan odgovor. Naprotiv. U najgorem slučaju dobićete odgovor ‘možda’, ali se posle potrude da daju svoj maksimum. Mnogo je lakše raditi u sredini u kojoj se osećate kao kod kuće, u kojoj niste došli nešto da odradite, što se na Zapadu dešava i gde ljudi dođu, odrade svoj posao, pokupe stvari i samo nestanu“, prepričava Kalajanović.

Po njemu, sve to „nije presudno i toliko važno u profesionalnom smislu, ali jeste u ličnom“. „U odnosu na to kako se lično osećate, vi ćete dati svoj maksimum. Ako se osećate realizovano ne samo kao profesionalac, nego i kao čovek, sigurno ćete da budete bolji kao profesionalac. E, to je ono zbog čega jako mnogo cenim Sarajevo i mentalitet Sarajeva“, objašnjava.

Šarm i ljepota Sarajeva

Iako nema toliko „sarajevsko iskustvo“ kao Kalajanović, jer je tek posljednja dva mjeseca u Sarajevu, zagrebačka redateljica Nina Kleflin priznaje kako je „dugo priželjkivala“ poziv iz glavnog grada BiH. Prethodno je radila u Tuzli, potom i u Mostaru te Zenici, pa joj je angažman na predstavi „Jedan čovjek dva šefa“, koja će uskoro premijerno biti izvedena, kruna dosadašnjeg rada u Bosni i Hercegovini.

„Svako kazalište, samo po sebi, ima određenu privlačnost, za mene najveću jer jako ljubim svoj posao i da se mogu sto puta ponovo roditi željela bih biti redateljica. Znam često sjediti u mraku gledališta i misliti kako je moj život prekrasan, jer bih radila ovo i da za to nisam plaćena“, priznaje Kleflin.

Za Sarajevo kaže kako ima „jedan veliki šarm i svoju ljepotu“, ali je za taj grad posebno vežu prijatelji koje je stekla i prije dolaska u Sarajevo.

„Ima tu puno i sentimentalnih razloga, jer sam u Sarajevu stekla jako dobru prijateljicu – Amelu Vilić, pokojnu kostimografkinju uz koju sam bila u najtežim trenucima. Ostala je u mom srcu i jedan je od velikih razloga što sam ovdje i radim predstavu u njenoj matičnoj kući“, priča Kleflin.

Žalosti je činjenica da i BiH, kao i Hrvatska, uostalom i sve države u regiji, jako malo izdvajaju za kulturu, pa je „jako teško raditi velike predstave i u početku ili samom razmišljanju o nekom projektu – rade se kompromisi“. „Sve je to šteta, jer novaca u kulturi ima, ali je uvijek problem raspodjele, organizacije i promišljanja“, ukazuje.

Balet podignut iz pepela

Svjesna je financijskih, ali i kadrovskih problema i Edina Papo, umjetnička direktorica Baleta u Narodnom pozorištu Sarajevo. Do posljednjeg rata sarajevski balet brojao je 50-ak članova, u sve manjem broju vježbali su i nastupali i pod granatama tijekom opsade, a onda se ansambl, u jesen 1996. godine, sveo na samo šestero umjetnika. Preostalo je podići balet doslovno iz pepela.

„Malo pomalo razvijali smo se tako što su u Sarajevo dolazili gostujući igrači. Imali smo ili imamo umjetnike iz Makedonije, Srbije, Hrvatske, Rumunije, Rusije, Italije, Austrije, čak i iz Japana. Ponosna sam na takvu šarolikost, jer su to male Ujedinjene nacije u baletnoj dvorani. Danas brojimo 26 igrača, od čega 22-oje izlazi na scenu u dobroj formi baletskog igrača“, priča Papo.

Ukazuje i na probleme s kojima se suočava u razgovorima s gostujućim igračima koji dolaze u Sarajevo, jer u pravilu pitaju za tri stvari – plaća, repertoar i broj predstava.

„Skromno smo plaćeni, repertoar u neku ruku zadovolji, jer imamo i suvremeni, i klasični balet, ali imamo malo predstava. Svi igrači koji se školuju i prođu audiciju, kad se zaposle žele da što više igraju, da što više izlaze na scenu. Ipak, igrači dođu i na skroman broj predstava – četiri, tri, nekad se desi i po jednu mjesečno“, nastavlja.

Hvali baletni ansambl koji, iako relativno mali, jako puno radi, a svaka su mu podjela ili predstava – događaj. U tom smislu Papo ukazuje na „veliku ponudu baletnih kompanija i predstava u svijetu, čak i vrlo jeftine baletne umjetnosti u svijetu“.

„Danas se sve naziva baletom i treba biti sposoban prepoznati šta je to dobro, a šta se to prodaje pod nešto što nije dobro, a zove se balet – suvremeni ili klasični. Zato uvijek pazim da to bude kvalitetan projekat i kvalitetni ljudi koji dolaze ovdje, jer publika ne oprašta greške. Kvaliteta je bitna zbog mladih ljudi koji mogu da nauče nešto od onih koji dolaze u Sarajevo, jer zadaća umjetnosti baleta, kao i svake umjetnosti, je razvoj, sloboda uma i učenje, razlog zašto postojimo i ostavljamo budućim generacijama to što se zove umjetnost“, dodaje Papo.

Honorari koji kasne

Dok redateljica Nina Kleflin najavljuje kako će se u Sarajevo osobno vraćati „zbog dragih ljudi, prijatelja i samog grada“, a profesionalno, kako u šali kaže, u ovisnosti „o tome koliko će biti dobra njena predstava“, bariton Marko Kalajanović ne bi zamijenio „hladne gradove“ Zapada za toplinu ljudi u Sarajevu, Beogradu ili bilo kom „našem“ gradu.

Ipak, da bi se oni i njihove bh. kolege dobro osjećale nužna je financijska podrška koja često zna „zaškripati“. I to je ono „što ponekad ljuti“ i direktoricu Baleta Edinu Papo, ali i njene kolege.

„Ponekad su ti umjetnici na autorsko-izvođačkom ugovoru, dakle rade za honorar do rješavanja statusa i u tom periodu, a to zna da potraje i po pola godine, honorari im zbog sporosti administracije – kasne. Oni od toga žive i zato me ponekad rastužuje da ova sredina nema razumijevanja da ti ljudi nastupaju, ostavljaju svoje tijelo i dio historije. To se mora promijeniti“, zaključuje Edina Papo.

Izvor: Al Jazeera