Krajiške ploče pomirenja

Sukob u kojem je doslovno pucao brat na brata, sin na oca, komšija na komšiju, u dvije godine je odnio više od dvije hiljade žrtava. Danas, dvadeset dvije godine kasnije, podjele su iza njih, kažu nam Krajišnici.

Husein Šarić jedan je od brojnih Krajišnika koji je “trbuhom za kruhom” otišao da radi u inostranstvo. Radnim danima je u Austriji, a vikendom u rodnim Kudićima, selu na granici Velike Kladuše i Cazina. U posljednje vrijeme slobodne dane provodi volonerski radeći na izgradnji spomenika stradalim sumještanima iz prošlog rata. Njih dvadeset i dvoje je poginulo. Jedni u jednoj vojsci, drugi u drugoj, treći kao civili. Husein je inicijator izgradnje spomen obilježja.

“Inicijativa je krenula 2014. kada je održan zbor građana na kojem je donijeta odluka da se ide u izgradnju spomenika svim poginulim mještanima Kudića, bez obzira gdje je ko bio i gdje je ko poginuo”, govori nam vidno uzbuđen. Kaže da je ovim činom htio otrgnuti od zaborava sve one koji su izgubili život u periodu 1992-1995. Spomen obilježja poginulima iz ratnog perioda nisu rijetka u BiH, ali ona na kojima su uklesna imena vojnika koji su bili pripadnici u dvije različite, međusobno zaraćene vojske – jesu. Husein čak ne dozvoljava da se kaže kako su poginuli na suprotnim stranama. To podsjeća na podjele, a ovdje podjela nema, kaže. Ni na pločama nema nikakvih drugih podataka o osim imena i prezimena poginulih i perioda u kojem su izgubili život.

“Narod nikad nije bio posvađan”

Dvije zaraćene vojske u ovom slučaju su Armija BiH i Narodna odbrana Autonomne pokrajine Zapadna Bosna – vojska paradržave koja je proglašena u septembru 1993. i na čijem čelu je bio Fikret Abdić. Samo par kilometara od Kudića, u jesen 1993. izbio je oružani sukob koji su kasnije nazvali međumuslimanskim, međubošnjačkim, bratoubilačkim ili – jednostavno – bratoratom. Sukob u kojem je doslovno pucao brat na brata, sin na oca, komšija na komšiju, u dvije godine je odnio više od dvije hiljade žrtava. Danas, dvadeset dvije godine kasnije, podjele su, reći će nam u Kudićima, prevaziđene. “Narod nikad nije bio posvađan, narod je jednostavno pomiriti. Ovo je dokaz tome, bez daljnih riječi, šta reći poslije ovog”, postavlja nam retoričko pitanje Husein Šarić pokazujući na ploče.

Izgradnju spomenika finansiraju isključivo mještani Kudića, a porodice svih poginulih su potpisale pristanak da imena njihovih bližnjih budu uklesana na tri mramorne ploče. Pritom nije bilo nikakvih problema, svi su se složili da je to ispravno, kaže nam Muharem Kudić, još jedan od mještana koji od prvog dana radi na podizanju spomen obilježja. “Ja sam fizički učesnik tog rata, ali ja nemam nikog ovdje s kim ne govorim, ko mi ne ide ili kome ja ne idem. To je nažalost bio nesretni rat, nažalost ponavljam, ali nismo mi bili inicijatori toga. Desilo se i daj bože da se ne ponovi nigdje i nikome”, kaže Muharem.

Nisu Kudići izuzetak, kažu nam. Na čitavom ovom području vladaju dobri komšijski odnosi među ljudima koji su se nekad „gledali preko nišana“. Rade, druže se i žene jedni sa drugima. Varnica ima tek u vrijeme izbora, ali sve završi na ružnim komentarima na internetu. Spomen ploča poput ove u Kudićima, na kojoj su upisana imena vojnika poginulih na obje strane, podignuta je prije deset godina u Lučkoj, još jednom selu na granici Cazina i Velike Kladuše. Desetak godina u zajedničkoj zgradi u Velikoj Kladuši žive porodice ratnih vojnih invalida, poginulih boraca i civilnih žrtava rata. Izgrađena je sredstvima općine i viših tijela upravo za pripadnike ovih populacija.

Ustavni sud utvrdio diskriminaciju

„Idemo jedni kod drugih na kafu, obilazimo se, nema nikakvih problema“, kaže nam Bajrama Tabaković, čiji je sin Emin stradao kao pripadnik Narodne odbrane. Isto nam potvrđuje njena susjeda sa drugog sprata Senada Mamić, čiji je muž Izet ranjen u Armiji BiH. Emin i Izet su preminuli u proteklih nekoliko godina, posljedice teškog ranjavanja su doprinijele da odu jako mladi. Iako su oba nastradali kao vojnici, Izet je ostvarivao prava kao ratni vojni invalid, dok je Emin imao status civilne žrtve rata. Taj status je dobio nakon što je Ustavni sud Federacije BiH 2005. godine ustanovio da su bivši pripadnici Narodne odbrane i njihove porodice diskriminisani u odnosu na druge stradalnike rata. Do tada su bili „izvan zakona”.

Kenan Keserović, dijete poginulog borca Narodne odbrane i zastupnik u Skupštini Unsko-sanskog kantona ukazuje da su prava i primanja civilnih žrtava rata od 30 do 50 posto manja od onih koja imaju branioci i njihove porodice. „Tako naprimjer majka ili supruga poginulog pripadnika Narodne odbrane može ostvariti pravo tek sa 55 godina, dok supruga poginulog pripadnika Armije BiH ili HVO-a  ostvaruje pravo sa 45 godina starosti. Što se tiče ličnih invalidnina, kada pogledamo pripadnike Narodne odbrane oni mogu ostvarivati prava kroz prvu ili drugu grupu, to su lica sa od 90 do 100 posto tjelesnog oštećenja, a kada je riječ o pravima branilaca oni imaju od prve do desete grupe ili od 20 do 100 posto invaliditeta.”

Ustavni sud FBiH je 2013. godine je potvrdio da je ova populacija i dalje diskriminisana, te da se njihova prava imaju izjednačiti s pravima bivših pripadnika Armije BiH i HVO-a. Gotovo pune četiri godine kasnije federalni parlament još uvijek nije implementirao presudu najviše sudske instance u tom entitetu. Ni nakon posljednjih izmjena Zakona o pravima boraca i njihovih porodica, koje je krajem jula ove godine Predstavnički dom federalnog parlamenta usvojio, bivši pripadnici Narodne odbrane nisu dobili status branilaca. Međutim, iz teksta zakona je izbačen član koji je eksplicitno definisao da oni to nisu. To nije prošlo bez reakcija u javnosti, pojedini opozicioni političari tvrdili su kako se borci tzv. Narodne odbrane uvode “na mala vrata” u boračku populaciju.

Presuda i dalje bez implementacije

Za boračke organizacije koje okupljaju bivše pripadnike Armije BiH takvo što je jednostavno neprihvatljivo. Esad Bašagić, bivši komandant Armije BiH, a sada zastupnik u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH nam kaže kako je riječ samo o insinuacijama političara iz, kako ih naziva, ultranacionalističkih stranaka, koji pokušavaju dobiti političke poene “čačkajući po starim ranama”. Prema njegovom mišljenju, pripadnici tzv. Narodne odbrane ne mogu dobiti status branilaca jer su mahom bili dezerteri iz Armije BiH.

“Posljednjim izmjenama Zakona o pravima branilaca i njihovih porodica se kaže da lica koja su samovoljno bez dopuštenja nadležne komande napustila jedinice oružanih snaga u bilo kojem razdoblju smatraju se dezerterima i ne ostvaruju ta prava”, objašnjava Bašagić. Međutim, na pitanje kako će se provesti odluka Ustavnog suda, Bašagić ne daje konkretan odgovor. “Zakonom o pravima branilaca, koji je kompatibilan sa zakonima Republike Hrvatske, oni ne mogu ostvariti ova prava. Ja znam da postoje određene presude i to je Vlada Federacije svakako zadužena da implementira”, kaže Bašagić. Njegov kolega iz drugog doma Parlamenta FBiH – Doma naroda – Rasim Kantarević u ratu je bio pripadnik Narodne odbrane. Smatra da je ovo tijelo dužno da implementira presudu, ali nije optimističan da će se to uskoro desiti. “To je obaveza parlamenta prema ustavnom sudu, a sad kakva je politička volja u parlamentima da se to riješi – loša. Jedino što mi možemo uraditi je sačekati da se zakon nađe na dnevnom redu i u Domu naroda, da se vidi hoće li biti izmjena i dopuna. Jedna od pravnih mogućnosti je žalba i prema drugim institucijama.”

Te druge institucije su one sudske, no upitno je koliko bivši pripadnici Narodne odbrane i članovi njihovih porodica imaju volje za to pune dvije decenije nakon rata. “Zadnja istanca jeste Sud za ljudska prava u Strazburu. Nažalost, za ovu ranjivu populaciju je to više moralna satisfakcija nego materijalna, jer ova država je imala i danas ima maćehinski odnos prema ovoj kategoriji stanovništva”, kaže Kenan Keserović, koji smatra da pravna borba ipak nije završena. “Sve dok je nas, predstavnika stradalih porodica, nikad borba za ova prava neće prestati”, dodaje.