Ivo Andrić je bio bosanskohercegovački i jugoslavenski književnik i diplomata. Dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. za “kompletno književno djelo o historiji jednog naroda”, sa romanom Na Drini ćuprija kao vrhuncem tog djela.
Rođen je 9. oktobra 1892. godine u travničkoj mahali Zenjak (Travnik) dok mu se majka nalazila u posjeti prijateljima. Djetinjstvo je proveo u Višegradu gdje završava osnovnu školu. Gimnaziju je pohađao u Sarajevu, a filozofiju – odsjek za slavenske književnosti i historiju u Zagrebu, Beču, Krakówu i Grazu.
U periodu između Prvog i Drugog svjetskog rata nalazio se na poziciji izaslanika Jugoslovenske vlade u Berlinu. Po izbijanju II svjetskog rata nacisti ga vraćaju sa mjesta ambasadora u Beograd.
Za vrijeme II svjetskog rata živi povučeno u svom stanu u Beogradu, ne dozvoljavajući bilo kakvo štampanje i objavljivanje svojih djela.
U isto vrijeme piše svoje najbolje romane, koji će kasnije doživjeti veliku popularnost i van granica zemlje.
Bibliografija:
Travnička hronika; Na Drini ćuprija; Gospođica; Priča o vezirovom slonu; Put Alije Đerzeleza; Travnička Hronika; Prokleta avlija; Omerpaša Latas (objavljena posthumno 1977); Ex Ponto; Staze, lica, predeli.
Umro je 13. marta 1975. godine u Beogradu.