“Quo vadis Aida?” – osjetljivi materijal u utrci za Oscara

U noći sa nedjelje na ponedjeljak će se znati hoće li i drugi Oscar u povijesti otići u Bosnu i Hercegovinu. Što o filmu Jasmile Žbanić “Quo vadis, Aida?” već neko vrijeme pišu njemački mediji? DW donosi kratki pregled.

Iako bi u njemačka kina trebao doći negdje tijekom godine kada se situacija s kinematografima smiri i gosti ponovno budu pušteni u kino dvorane, o posljednjem filmu bosanskohercegovačke redateljice s berlinskom adresom Jasmile Žbanić se već neko vrijeme govori po njemačkim medijima. I to ne samo u rubrikama kulture.

Najosjetljiviji mogući materijal

Na film se zbog svoje osjetljive političke teme ne gleda isključivo kao filmsko djelo nego kao na kulturološki fenomen. Poznati kroničar zbivanja na jugoistoku Europe i dopisnik Frankfurta Allgemeine Zeitunga Michael Martens u svom osvrtu na film Jasmile Žbanić, zaključuje kako se autorica nakon uspjeha svog filma “Grbavica”, koji tematizira jednu drugu osjetljivu temu rata u devedesetima, masovna silovanja, ponovno uhvatila zahtjevnog materijala.

“Ekranizacijom pokolja u Srebrenici, Žbanić se uhvatila najosjetljivijeg materijala koji se može zamisliti u Bosni. U pričama bosanskih Muslimana se Srebrenica doživljava kao ‘negativni osnivački mit’ bosanske države i Žbanić se direktno poziva na ovu činjenicu kada, opisujući poteškoće snimanja filma o Srebrenici, citira Adornovu misao o barbarizmu i o nemogućnosti stvaranja poezije nakon Auschwitza”.

Martens ukazuje na to da je među srpskim nacionalistima otpor prema filmu već sad velik. Ali istodobno ukazuje i na to da je i u bošnjačkom taboru bilo kritika na račun pristupa povijesnim događajima iz srpnja 1995.

“No i među muslimanskim većinskim stanovništvom film ne može računati samo s odobravanjem. Jedan preživjeli pokolja, kojeg je Žbanić angažirala kao savjetnika, je vrlo brzo istupio iz projekta zbog toga što nije bio zadovoljan kako je redateljica u ime dramaturgije žrtvovala neke detalje. No ta kritika nije na mjestu. Žbanić je zbila događaje i neke trenutke izostavila, ali nije ništa sakrila”, piše FAZ.

Jasmila Žbanić kao posrednica među svjetovima

Online magazin Artechock, najstariji online filmski magazin u Njemačkoj pristupa filmu sa stanovišta filmske kritike ali ne može, kada je ovaj film u pitanju, izostaviti sve političko-društvene aspekte koje ovaj film prati. I stoga, kako se navodi u članku, nije ni čudo da se u samoj Bosni i Hercegovini film gotovo da i ne analizira kao filmsko djelo.

“I dok međunarodna filmska kritika jedinstveno od samog početka hvali funkciju filma kao medija koji podsjeća i obrazuje, u Bosni i Hercegovini se film dugo vremena nije doživljavao kao autentičan: Jasmila Žbanić izostavlja, Jasmila Žbanić fikcionalizira, Jasmila Žbanić uopće nije prisustvovala tim događajima”, moglo se čuti od kritičara u BiH.

No, kako se dalje navodi, od nominacije za Oscara su kritičari filma utihnuli jer je euforija oko dugo očekivane međunarodne pažnje preveliko.

Miranda Jakiša, autorica ovog teksta, profesorica slavistike na Sveučilištu u Beču, primjećuje kako je film napravljen za dvije publike: onu domaću, u “regiji” te međunarodnu koja nije toliko dobro upoznata s događajima iz ljeta 1995.

“I dok se publiku u jednom zanatski izvrsno odrađenom filmu o povijesnim događajima oko pokolja i događaja koji su ga pratili podučava pa čak i u neku ruku zabavlja, domaća publika profitira dvostruko: film se protivi zaboravu i zalaže se za pomirenje. Redateljica Žbanić je u svemu tomu, kao i njezina fiktivna glavna figura Aida, prevoditeljica i posrednica između svjetova: kino i holivudska publika s jedne te konkretna povijesna iskustva i bosanska provincija s druge strane”.

Tračak nade

Javni servis Bayerische Rundfunk u svom osvrtu na predstojeću dodjelu Oskara predstavlja film iz zemlje koja se rijetko spominje u kontekstu velikih kulturnih događaja. “Još uvijek 1.700 žrtava genocida u Srebrenici slove kao nestali. Mnogi počinitelji nisu uhićeni, uvijek iznova se genocid negira”, navodi se u prilogu BR-a.

Nadalje se navodi kako je film po prvi put publici u BiH prikazan u listopadu prošle godine i to u Spomen području Potočari pred stotinjak mladih različitih nacionalnosti iz cijele zemlje. “Ono što je za mene bilo zaista lijepo, je kada je jedan mladić iz Republike Srpske ustao i rekao kako je preko pola filma proveo plačući i kako želi da njegovi prijatelji, koji glorificiraju ratne zločince, pogledaju ovaj film. Ovaj mladić je odrastao u bosanskom društvu punom mržnje, ali je unatoč tomu pokazao suosjećanje i plakao je za druge”, citira prilog redateljicu Žbanić.

BR zaključuje kako Jasmila Žbanić ovim filmom želi pokazati da je moguće baviti se genocidom u Srebrenici bez da se bude zarobljenik prošlosti. A svima onima kojima se Bosna čini udaljenom, film treba biti upozorenje. I završava citatom redateljice. “Željela bih da ljudi shvate što se može dogoditi kada se otkliže u uvjete koji nalikuju fašizmu, kada se ode u stanje duha u kojem drugi ljudi slove kao manje vrijedni. Nadam se da će film stvoriti više empatije koja nam je danas potrebnija nego ikad”.