Ugroženi bjelonogi rak – biser rijeke Neretvice

Bjelonogi rak (Austropotamobius pallipes) je vrsta raka iz porodice Astacidal i nalazi se na IUCN-ovoj crvenoj listi ugroženih biljnih i životinjskih vrsta (IUCN Red List).

Izgradnjom MHC na rijeci Neretvici, koja je stanište bjelonogog raka, ugrozio bi se opstanak ove ionako ugrožene vrste.

Piše: Aldina Lipovac – Jandrić, AbrašMEDIA

Lokalno stanovništvo i aktivisti više od godinu dana istrajali su u borbi za spas Neretvice koja je stanište bjelonogog raka. Devastacijom riječnog toka bjelonogi rak izgubio bi svoje stanište. Izgradnja MHC također bi uništila i bogata šumska područja oko Neretvice, čime bi se ugrozili životi više biljnih i životinjskih vrsta.

Rakovi su poznati kao jedna od najosjetljivijih vrsta na bilo kakvo zagađenje, tako da služe i kao bioindikatori čistoće voda. Najvjerovatniji razlog nestanka ove vrste raka je sve veće zagađenje (septičke jame, kanalizacije, pesticidi, insekticidi…) te devastacija riječnih tokova.

Evropske države poput Italije ulažu znatna finansijska sredstva u projekte čiji je cilj povratak bjelonogog raka na lokacije na kojima je ranije bio prisutan.

Bjelonogi rakovi pripadaju nastarijem rodu europskih slatkovodnih rakova i nastanjuju područja od Atlanskog okeana do Jadrana. Molekularna istraživanjima upućuju na zaključak da bi područje istočne obale Jadrana moglo biti izvorno područje, jer rakovi ovih lokacija pokazuju najveću međusobnu genetsku raznolikost.

Profesor Goran Klobučar (Biološki odsjek Prirodno-matematičkog fakulteta u Zagrebu) navodi da su predstavnici ove vrste rakova zeleno-brončane do sive boje s blijedom trbušnom stranom. Narastu do 14 cm, a mužjaci su uvijek veći nego ženke iste starosti. Na gornjoj strani karapaksa, iz očiju posjeduju samo jedan par postorbitalnih grebena. Merus trećeg maksilipeda je na cijelom unutrašnjem rubu prekriven trnovima ili samo u vanjskoj polovici nosi 1-3 trna. Rostrum je trokutast, a iza cervikalne brazde nalazi se jedan do nekoliko jače izraženih trnova.

Cijela površina karapaksa je hrapava, a vrh prvog para gonopoda je često nesimetričan. Endopodit drugog gonopoda ima na bazi dobro razvijen talon. Spolnu zrelost obično dosežu u 2. ili 3. godini života, kada im je totalna duljina od 5,5 do 6,5 cm. Brzina rasta je određena brojem presvlačenja koji ovise o temperaturi vode. Ako je temperatura vode viša i ako postoji obilje hrane životinje će brže rasti i prije postići spolnu zrelost. Broj pleopodalnih jaja ovisi o veličini ženke i vrijednosti se kreću od 25 jaja (za ženke totalne duljine od 4,7 cm) do 50 jaja (za ženke totalne duljine od 8,1 cm). Juvenilni rakovi se izliježu od kasnog ožujka do kraja svibnja, a bjelonogi rakovi se pare u listopadu. (G. Klobučar, PMF)