BiH: Porodice nestalih ne odustaju od nade

nestali, BiHPrema podacima Instituta za nestale BiH, još je nepoznata sudbina više od 8.000 osoba za kojima se traga nakon proteklog rata. Najveći problem u njihovom pronalaženju jeste nepostojanje informacija o tome gdje se nalaze preostale masovne i pojedinačne grobnice, što je jedan od zakonskih imperativa, koji ne poštuju ni državni organi. Porodice ne odustaju od nade da će svojim najmilijima bar omogućiti dostojanstveno posljednje počivalište.

Ranko Bošnjak punih 20 godina živi u neizvjesnosti i nada se da će pronaći tijelo svog brata Dobroslava, kojeg je rat zatekao u Fojnici gdje je iz Kanade došao u posjetu roditeljima. Kad je počeo rat, pokušao je preko Prokoškog jezera i Bugojna doći do Splita kako bi se vratio supruzi i kćerki u Kanadu. Zatočen je na području Bistričke Rike i od tada mu se gubi svaki trag:

„Molio bih dobre ljude koji znaju, nikog ne teretimo ni za što, samo bismo voljeli da nam kažu gdje su kosti, da možemo sahraniti i upaliti svijeću, da možemo otići na grob. Budimo se svaki put, njegove supruga i kćerka iz Kanade plaču. I meni isto tako nije jednostavno zbog toga svega. Pokojna majka dok je bila živa govorila je: ’Samo da znamo gdje su nam dječije kosti’“, priča Ranko Bošnjak.

Ovo je samo jedna od tužnih sudbina koju dijele porodice širom BiH. Sve žele isto – da znaju gdje su kosti njihovih najmilijih. Iako je BiH impresivan primjer u oblasti pronalaska nestalih osoba, kojih je do danas identfikovano oko 70 %, problemi su i dalje prisutni. Informacije o masovnim i pojedinačnim grobnicama se kriju, a prisutni su i problemi u primjeni zakona.

„Nedostatak je pravih informacija o lokaciji potencijalnih grobnica. Nema dovoljno saradnje vlasti u BiH sa Institutom BiH, odnosno Tužilaštva BiH, MUP-ova i obavještajnih službi sa istražiteljima na terenu Instituta BiH“, kaže predsjedavajući Savjetodavnog odbora Instituta za nestale BiH Kemal Pervan.

„Nemamo nikakvu zajedničku analitiku, niti zajedničke institucije na nivou Tužilaštva BiH ili na niovu Instituta ili neke druge stručne institucije koja bi vršila analizu svih informacija koje smo do sada pribavili. Time bismo mogli ići možda lakše ka odgovornosti. Mi smo još uvijek u ovom procesu razjedinjeni da bismo brzo i efikasno uprili prst na onoga ko je najodgovorniji“, navodi predsjedavajući Kolegija direktora Instituta za nestale BiH Milutin Mišić.

Zaustaviti lažne informacije

Jedan od razloga je i nepostojanje političke volje da se zatvori poglavlje traženja nestalih. Predsjednica Regionalne koordinacije udruženja porodica nestalih osoba s područja bivše Jugoslavije Ema Čekić kaže kako politika na mnogo načina opstruira  procese traženja i pronalaska nestalih. I sama već više od 20 godina traga za nestalim suprugom:

”Da pitate te političare koliko ima tih nestalih osoba – oni ne znaju. I to je jedna opstrukcija koju mi ne želimo da se vrši nad nama, nego želimo da ukažemo onim ljudima, koje je neko birao i postavio na to mjesto, da nam pomognu u rješavanju problema nestalih osoba. Dvadeset prva godina je od prvih nestanaka. Šta smo učinili? Ništa”, kaže Ema Čekić.

U zemlji koja jedina u regionu ima zakon o nestalima, on se ne provodi naročito u dijelu koji obavezuje institucije zemlje da daju podatke o lokacijama potencijalnih grobnica. Predstavnici porodica nestalih Srba s ovim su se problemom susreli u Sarajevu gdje nisu dobili potrebne informacije prije nego što je počelo iskopavanje na gradskoj deponiji.

„Mi, nažalost, od institucija koje bi mogle da daju informacije nismo dobili nikakvu pouzdanu informaciju koja bi mogla da učini ovaj proces efikasnijim“, navodi Milutin Mišić.

Da je država ta koja treba voditi računa o tome da nestali budu pornađeni, a njihovi dželati kažnjeni, nedavno je presudio i Komitet za ljudska prava Ujedinjenih nacija, a po žalbi porodica petorice nestalih iz sarajevske opštine Vogošća, koja je tokom rata bila bila pod kontrolom snaga VRS. Posljednji su put viđeni 16. juna 1992. godine u logoru zvanom „Planjina kuća“. Švajcarska asocijacija protiv nekažnjivosti zastupala je porodice tokom postupka.

„Vlastima BiH je naloženo da nastave svoje napore u rasvjetljavanju sudbine ovih petoro nestalih Vogošćana, da kazne počinioce ovih djela, da ukinu kao obavezu proglašenje nestale osobe umrlom kako bi se pristupilo invalidnini i ostalim pravima socijalne zaštite, dodijeli kompenzaciju i da poduzmu sve ostale mjere, prije svega iz oblasti krivičnog gonjenja“, kaže koordinatorka TRIAL-a Lejla Mamut.

Cilj je zaustaviti širenje lažnih informacija kojih je, kaže Ema Čekić, bilo previše:

„Par puta mi se dešavalo da neka porodica srpske nacionalnosti dođe u Vogošću i treba prodati zemlju – i pusti neku neistinu o nekoj grobnici. Molim sve one koji znaju, jer su mi tri majke koje su izgubile po jedno dijete umrle, a te majke su čekale da dobiju kosti svoje djece da ih dostojanstveno sahranimo.“

Zbog unutrašnjih nesuglasica u Institutu još nije završena ni centralna evidencija nestalih osoba. U toku je i revizija kosturnica, za koju u Institutu za nestale BiH vjeruju da bi do kraja godine nakon obrade novom tehnologijom, mogla pomoći da se broj nestalih značajno smanji, a s njim i politizacija žrtava, koja je itekako dobra podloga za obračune u postratnoj BiH.

Posted by on 2013-09-01. Filed under Bosna i Hercegovina, Bugojno, Fojnica, Vijesti iz BH gradova, Vogošća. You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0. Both comments and pings are currently closed.

You must be logged in to post a comment Login