Dani zavisnosti

Voljom međunarodnih autoriteta pravo na upravljanje sudbinom BiH oduzeto je većini koja je za bh. državu i dato onima koji je neće. To neodrživo stanje moguće je razriješiti međunarodnom političkom intervencijom koja će BiH vratiti dignitet države i perspektivu demokratskog društva, refrendumom o bh. državi ili oružjem

Zastava BiH

Protekli ponedjeljak bio je baš poseban dan. Prvog dana marta bila je osamnaesta godina od referenduma kojim se gotovo dvotrećinska većina bh. građana s pravom glasa odlučila za Republiku Bosnu i Hercegovinu kao nezavisnu državu; počela je odbrana pred Haškim tribunalom prvog predsjednika Republike Srpske Radovana Karadžića, optuženog za najteže ratne zločine koji su bili u službi zatiranja te referendumske volje; u Londonu na zahtjev Republike Srbije uhapšen član (pred)ratnog Predsjedništva RBiH Ejup Ganić pod sumnjom za zločine u Sarajevu početkom maja 1992. nad pripadnicima JNA koja je izvršila agresiju na bh. državu.

Previše vijesti dana za samo jedan dan. Previše historije u samo tri vijesti. Te tri vijesti potvrdiće da tog ponedjeljka nije moglo biti ni riječi o slavljenju Dana nezavisnosti, već o danu koji je užasavajuće svjedočio o našoj zavisnosti.

Šta se zbilo s voljom građana od 29. 2. i 1. 3. 1992. godine? BiH je ispunila zahtjev Evropske zajednice da, nakon skupštinske odluke, volja za nezavisnošću bude potvrđena referendumom. Uprkos prijetećim opstrukcijama SDS-a (koji je napustio Skupštinu RBiH), izlazak na izjašnjavanje i procent glasajućih “za” dosegao je najviše demokratske standarde. EZ i SAD 6. aprila priznali su nezavisnost BiH, koja će članicom OUN postati u maju.

Bili su to udarni mjeseci agresije na BiH. EZ se pravio kao da se “to” ne događa na njenom prostoru, a SAD su se zakrivale iza činjenice da se “to” zbiva u Evropi, pa je i odgovornost tamo. Zbog tih stavova, OUN je teško prekršio svoju Povelju ne stajući oružano u odbranu svoje članice u kojoj je, čak, dozvolio da se dese najteži zločini sve do genocida.

U novembru 1991. održan je nelegalni plebiscit na prostoru vlasti SDS-a s opredjeljenjem za ostanak BiH u preostaloj SFRJ. Jugoslovensku federaciju su već napustile Slovenija i Hrvatska. Još u jesen 1991. režim Slobodana Miloševića je putem SDS-a organizovao tzv. SAO po BiH, čije će ujedinjavanje dovesti do uspostave antiustavne Srpske Republike BiH, koja će u januaru 1992. postati RS, kao teritorijalno-politička priprema za agresiju na BiH. Dakle, sve to se zbiva prije referenduma o nezavisnosti kao demokratskog odgovora na Karadžićeve prijetnje da će BiH otići u pakao, a muslimanski narod nestati.

Mirovnim sporazumom Dayton – Pariz nije potvrđena Republika BiH kao izraz volje većine i međunarodno priznat subjekt, već je naziv republika dat agresorsko-genocidnoj tvorevini RS?! A tom RS-u je ustavno omogućeno da od formalne države BiH radi šta hoće, kako onda, tako i danas. Tako je neustavni jednonacionalni plebiscit dobio prevagu nad međunarodno priznatim referendumom.

Otud je Karadžićeva odbrana u osnovi istovjetna i danas vladajućoj politici u RS-u, jednaka ideološkoj osnovi programske i uređivačke politike RTRS-a.

Otud je moguće ismijavanje Dana nezavisnosti BiH u RS-u, mada je poštivanje tog praznika zakonska obaveza potvrđena Dejtonskim sporazumom. Zašto nijedan visoki predstavnik nije naredio provedbu tog zakona na cijeloj teritoriji BiH kad mu je obaveza dosljedna provedba, a ne tolerisanje kršenja Dejtonskog sporazuma?!

Otud takav odnos prema Ganiću u Londonu. Kad se pojavila nada da je Ujedinjeno Kraljevstvo napokon zdušno uz bh. državu, desio se sramotan odnos prema državljaninu BiH, uz otvoreno kršenje njegovih elementarnih ljudskih prava u postupku naručenom iz Beograda. Da li je vrijeme da se vratimo knjizi britanskog historičara Brendana Simmsa “Najsramniji trenutak – Britanija i uništavanje Bosne”?

Sada se prelama u kojem smjeru će otići predizborna kampanja. A može otići u svašta. Velikosrpstvo se opet raspojasava, ohrabreno i time što hapšenje Ratka Mladića nije uslov Srbiji za kandidaturu u EU. Od BiH nema šta se ne traži za NATO i EU, a ne pruža joj se istinska pomoć da stane na noge.

Voljom međunarodnih autoriteta pravo na upravljanje sudbinom BiH oduzeto je većini koja je za bh. državu i dato onima koji je neće. To neodrživo stanje moguće je razriješiti međunarodnom političkom intervencijom koja će BiH vratiti dignitet države i perspektivu demokratskog društva, referendumom o bh. državi ili oružjem.

Zija Dizdarević / oslobođenje / bih-x.info