Domovi kulture kao mjesta masovnih ubistava

„Tragovi hitaca iz vatrenog oružja pronađeni su na zidu iza bine, što ukazuje na to da su zatočenici izvedeni na binu prije pogubljenja i da su na njih po svemu sudeći pucali vojnici koji su se nalazili na balkonu s pogledom na binu.”

Ovo je samo djelić iz istrage Haškog suda, koji opisuje događaje iz 1995. godine u Domu kulture u Pilici kod Zvornika, gdje su ubijani srebrenički zarobljenici a koji se našao unutar foto-monografije „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“, koja je nedavno predstavljena u Sarajevu u izdanju beogradske organizacije forum ZFD.

Autorski je to rad novinara i pisca iz Splita Viktora Ivančića, fotografa iz Zagreba Hrvoja Polana te novinara iz Beograda Nemanje Stjepanovića koji nam govori o tome kako su tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji devedesetih godina proteklog vijeka domovi kulture i drugi objekti kulturne namjene postajali logori, mučilišta i mjesta u kojima su vršeni stravični zločini i ubistva. Kroz knjigu autori kroz tri zasebne cjeline govore o važnosti očuvanja prostora kulture kao prostora slobode.

Kako je kultura zločina postala trajna kategorija u našim krajevima

„Ovo je knjiga u kojoj je Viktor svojim esejom dao odgovor na ono što je Hrvoje fotografirao kao dokaz stravičnih i barbarskih zločina u domovima kulture. Knjiga je istovremeno zahtjev da se okonča kultura poricanja”, kazao je u uvodnom dijelu profesor sa Fakulteta političkih nauka u Sarajevu Nerzuk Ćurak.

„Nakon 25. godina od okončanja nasilja vlade država regiona i dalje nisu priznale ratne zločine, zločine protiv čovječnosti, genocid, te se još intenzivnije nego ranije živi kultura poricanja koja neminovno vodi ka novom krugu nasilja. Bilo bi divno kada bi se Viktorov vrhunski tekst našao u čitankama naših škola a ne tekstovi koji i dalje razvijaju kulturu poricanja. Da je to prisutno u čitankama onda bi djeca konačno mogla da postave pitanje, kao što su nekada njemačka djeca postavila svojim roditeljima: „Tata, šta si radio u ratu?“, kazao je profesor Ćurak.

Dodaje kako je u ovim krajevima kultura, koja je jedna divna riječ i vezujemo je za nešto lijepo, ustvari bila generator i instrument strašnih zločina.

„Nasilje kojem smo mi bili izloženi tokom devedesetih godina 20. stoljeća je potvrdilo da je u ovim društvima kultura nasilja i smrti dominirajuća kultura i da iz nje nužno proizlazi kultura zločina. Iz kulture zločina proizlazi kultura poricanja koja ponovo dovodi do kulture zločina i tako ukrug“, zaključuje profesor Ćurak.

Spomenici krvnicima na mjestima stradanja

Tokom obilaska nekadašnjih domova kulture koja su devedesetih postala mjesta stradanja, fotograf Hrvoje Polan se uvjerio da ne postoje nikakva obilježja ili oznake koje bi objasnila šta se tamo događalo.

„Ne samo da ne postoje obilježja ili spomenici žrtvama, nego sam na gotovo svakom domu kulture pronašao spomenik krvnicima kao što je slučaj u Pilici, Drinjači, Trnopolju, u Rudom i tako redom. Većina tih objekata je zapuštena i u vrlo lošem stanju, dok je dom kulture u Čelopeku u potpunosti poravnat i na njemu je sagrađena nova stambena zgrada. To što takva mjesta propadaju ili što se ruše samo potvrđuje koliko je prisutna kultura poricanja“, sjeća se fotograf Hrvoje Polan otužnih scena koje je imao priliku vidjeti na terenu.

I ne samo da mjesta stradanja nisu dostojanstveno obilježena, nego je danas prisutan trend izrugivanja i omalovažavanja žrtava i njihovih porodica.

„Mnogo gore i vulgarnije od poricanja je to kada se podigne spomenik krvnicima na mjestima stradanja. Takvu situaciju imamo u Trnopolju kod Prijedora ili u splitskoj Lori gdje je podignut spomenik 72. bojnoj Hrvatske vojske, jedinici koja je delegirala krvnike. To je otprilike poruka: mi svi znamo šta se tamo dešavalo i smatramo da je to herojsko djelo. Svi u Splitu znaju šta se dešavalo u Lori, podignut je spomenik protiv kojeg u gradskom vijeću nije glasao praktički niko”, govori pisac i jedan od autora monografije Viktor Ivančić.

On smatra da najdrastičniji primjer imamo u Rudom, mjestu u Istočnoj Bosni, gdje je u Domu kulture nekada bio muzej Prve proleterske brigade. Taj muzej je danas zguran u malu sobu od nekoliko kvadrata na spratu, dok je u glavnoj prostoriji u prizemlju soba posvećena palim pripadnicima srpske vojske u proteklom ratu, a na ulazu je postavljen jedan veliki akvarelni portret Draže Mihajlovića.

Autori fotomonografije su posjetili 24 lokacije u BiH, Hrvatskoj i na Kosovu gdje su nekada bili domovi kulture i drugi objekti kulturne namjene i na tim mjestima stradanja nema niti jednog spomenika žrtvama.

“U Domu kulture u Vitezu imate spomen-sobu poginulim propadnicima Hrvatskog vijeća odbrane, a na tom mjestu su zatvarani Bošnjaci iz okolnih sela od strane istog tog HVO-a. Isto tako u Muzeju bitke za ranjenike u Jablanici bila je postavljana izložba o ratnom putu 4. korpusa Armije BiH, koja je na toj lokaciji napravila logor za Hrvate iz okolnih sela. U oba slučaja nemate spomena o ulozi samog objekta, tako da imate neku vrstu muzealizacije poricanja”, pojašnjava Ivančić.

Na naslovnici monografije „Iza sedam logora” je fotografija unutrašnjosti doma u Pilici koju je napravio fotograf Polan i koja je bila toliko jaka da se sama nametnula za naslovnicu i najbolje opisuje sve ono što su autori htjeli reći.

„Na toj fotografiji je prisutna potpuna depresija, mrak, na njoj su prisutni ostaci torture, rupe od metaka, pozornica na kojoj je odvijana tortura, a prema haškim istražiteljima na zidovima su pronađeni ostaci ljudskog mesa“ prisjeća se svoje posjete Domu u Pilici fotograf Polan.

Iako se susreo sa brojnim traumatičnim momentima, kroz 25 godina koliko se bavi ratnom fotografijom, za njega je susret sa mjestom gdje je izvršeno masovno streljanje srebreničkih zarobljenika a to je Dom kulture u Pilici bilo posebno stresno i traumatično.

„Kada sam ušao u Pilicu jednostavno sam se zaledio. Iako sam se pripremao za to, pročitao sam dosta haških presuda i znao sam što se tamo događalo, jednostavno sam se zaledio. Mada su prošle 24 godine od masovnih ubistava i dalje je unutra prisutno jako mnogo tragova torture, tako da nije potrebno puno mašte da čovjek sebi plastično predoči šta se sve tamo zbivalo. Kao da se sve jučer dogodilo“, objašnjava Polan.

Nemoj to snimati!

Autori smatraju da su objekti kulture pretvoreni u oruđe torture i tako je radikalno promijenjena njihova ranija svrha. Krvnici su pronalazili bolesne inspiracije u mjestima koja su trebala služiti za promociju kulturnih vrijednosti.

„U Čelopeku su streljanja i mučenja obavljali na bini, dok su se u Pilici pojedina streljanja obavljala tako da su puščane cijevi progurali kroz otvor za kino projektor“, kaže Ivančić i smatra da se na taj način vršio simbolički obračun s prijašnjom funkcijom kino sale: projektor je zamijenjen puščanim cijevima, a snop svjetlosti smrtonosnim mlazom metaka.

Tokom rada na terenu fotograf Polan se sjeća da na svakom tom mjestu vlada zavjet šutnje od strane lokalnog stanovništva. On u tome vidi temelj kulture poricanja: „Bilo na koju stranu da sam došao uvijek bi me dočekala priča: Nemoj to snimati. Tu se nije ništa dogodilo.“

Dodaje da je važno što su na poslijetku uspjeli dokumentirati mjesta stradanja jer vremenom sva propadaju, nestaju ili se namjerno ruše kao što je slučaj na Palama. Procjenjuje se da većine kulturnih spomenika, u kojima su vršena nedjela, za deset godina više neće ni biti.

DW, Ajdin Kamber