Eme Holten: Pristanak

Prije četiri godine, intimne fotografije danske novinarke Eme Holten objavljene su na internetu. Vidjelo ih je na hiljade ljudi, a ona i dalje dobija uvredljive poruke.

Problem osvetničke pornografije i hakovanih slika dio su većeg problema koji se tiče našeg odnosa prema pristanku, tvrdi ona. Holten je pokrenula projekat Hysteria i odlučila da pozira i objavi nove fotografije svog tijela. Ovdje objašnjava svoje razloge…

Jednog običnog oktobarskog jutra 2011. godine, nisam mogla pristupiti svom emailu, niti svom Facebook profilu. Nisam pomislila da je to čudno – često zaboravljam ulazne šifre– pa sam pokušala ponovo. Pošto sam ušla u svoj nalog, dočekalo me je stotine poruka i emailova.

Poruke i mailovi sa mojim slikama u  njima.

Prva slika: ja, gola, u zamračenoj sobi svog bivšeg momka. Sedamnaest godina, pomalo sramežljiva, blago nagnuta naprijed, bezazlen pokušaj seksepila.

Druga slika: dvije godine kasnije, u mojoj sobi u gradu Uppsala, u Švedskoj. Starija, sa nešto malo više samopouzdanja.

Bilo je očigledno šta se desilo: moje slike su sada bile online. Postala sam jedna među hiljadama, stotinama hiljada djevojaka koje su gurnute u porno industriju protiv svoje volje. Pomislila sam da to i nije toliko strašno. ”Momci u školi će vjerovatno misliti da je to urnebesno smiješno, pričaće o tome desetak minuta: “Sranje, jeste li vidjeli Emu?” To jeste bilo ponižavajuće, naravno, ali nikada se nisam sramila svog tijela, niti svoje seksualnosti. Bez sumnje, željela sam da se to nikada nije desilo, ali nisam mogla ni zamisliti kako će izgledati naredne dvije godine u mom životu.

Sedmice su prolazile, a ja sam i dalje dobijala gomile poruka. Moje slike su bile na sajtovima punim slika drugih žrtava, žena koje nikada nisu namjeravale da objave svoje slike, koje nikada nisu željele pažnju od više od jedne osobe.

“Muškarci vole gole žene”, mislila sam, “to nije ništa novo”. Ali njihova pitanja u mom inboxu su pokazala da privlačnost nije dolazila samo iz moje nagosti.

ZNAJU LI TVOJI RODITELJI DA SI DROLJA?

JESI LI DOBILA OTKAZ?

KOJA JE PRIČA IZA OVOGA?

KO TI JE OVO URADIO?

POŠALJI MI JOŠ SLIKA ILI ĆU OVE KOJE IMAM POSLATI TVOM ŠEFU.

Ove poruke su dolazile od muškaraca širom svijeta. Tinejdžera, studenata, sredovječnih očeva. Jedino što im je bilo zajedničko jeste to da su svi bili muškarci. Znali su da je to bilo protiv moje volje, da nisam željela da budem na tim sajtovima. Saznanje da ih je moje poniženje uzbuđivalo bilo je kao konopac oko mog vrata. Odsustvo mog pristanka im je bilo erotično, oni su se naslađivali mojoj patnjom.

Jedno je kada te seksualizuju ljudi koje ti privlačiš, a potpuno je druga stvar kada je upravo odsustvo “tebe”, kada je dehumanizacija glavni faktor. Shvatila sam da im ne bih bila naročito interesantna da sam bila model koji je sebe seksualizovao. Moje tijelo nije bilo faktor privlačnosti. Dalje, shvatila sam da je moje odsustvo kontrole legitimizovalo maltretiranje. Ja sam bila bludna žena, svačiji plijen. Ja sam bila drolja koja je dobila šta je zaslužila.

Onda, odjednom, primijetila sam da je ovaj obrazac – seksualizacija protiv njene želje – bio svugdje prisutan. Uzmite na primjer “creepshots”, globalni fenomen koji podrazumijeva fotografisanje žena bez njihovog znanja ili pristanka, kako bi se te slike dijelile u seksualnom kontekstu online. Na sličnim sajtovima, ljudi stavljaju linkove ka Facebook stranicama sa pitanjem da li neko može hakovati ili pronaći još slika neke djevojke. Ovdje se, opet, žene koriste kao objekti čije je odsustvo pristanka, učešća,  razlog njihove privlačnost i njihove seksualizacije.

Ova pojava je uobičajena online i to je konkretna manifestacija šireg diskursa o ženskom tijelu, poimanja da je erotično seksualizovati nekoga ko toga nije svjestan. Svi znamo kliše: seksi učiteljica /studentica/medicinska sestra/konobarica/doktorica. Svi poslovi, ako ih obavlja žena, mogu biti seksualizovani. Ono što je seksi nije posao, nije čak ni žena, već činjenica da dok žena samo obavlja svoj posao, vi je potajno seksualizujete. Ona postaje javno vlasništvo samim svojim postojanjem?

Opasnost leži u ideji da seksualna situacija u kojoj učestvuju dvoje ljudi može postojati bez pristanka jedne od strana. Feministkinje se često izvrgavaju ruglu zbog naše kritike dobacivanja ženama na ulici, ali naša kritika usmjerena je na to kako ovo pozicionira žensko tijelo u javnom prostoru. Ono je objekat koji je tu da bude seksualizovan, čak i ako ta žena radi/obavlja kupovinu/ide po djecu/čeka autobus. Dobacivanje za ženama nasilno uvlači žensko tijelo iz neseksualne u seksualnu situaciju.

Da su muškarci koji su me kontaktirali razmišljali o mom poniženju, o mojoj ljudskosti, da li bi mi pisali? Ako posmatrate žene kao bića koja imaju svoju autonomiju i seksualnost, da li biste smatrali da imate pravo da ih fotografišete bez njihovog znanja? Kada bi dobacivači vidjeli žene kao kompleksne pojedince, da li bi nasilno ulazili u njihovu privatnu sferu?  Ne.

Ako tražite moje slike, i slike drugih žrtava, na internetu, onda aktivno učestvujete u dehumanizaciji ženskog tijela. Time zaboravljate da su ove žene ljudi koji, seksualizovanjem sebe za jednu osobu, nisu postale seksualni objekti. Time zaboravljate da nijedna osoba ne zaslužuje da bude svedena na objekat.

Ovo je opasno i zbog toga što kada je neko izložen objektifikaciji žena dovoljno dugo, on će to prihvatiti kao normalno. Još gore, i oni koju su žrtve će to takođe prihvatiti. Kada vam dovoljan broj puta kažu da ne zaslužujete da se prema vama postupa kao sa nekim vrijednim, počećete da se slažete s njima. Za mene je bio ogroman napor da počnem da cijenim sebe, nakon što su mi svaki dan tokom tri godine govorili da to ne zaslužujem.

Provela sam dosta vremena misleći o tome kako da prestanem mrziti svoje tijelo. Njega sam krivila za svoje poniženje. Zbog čega su me ljudi tako tretirali? Hoću li se ikada moći pogledati i vidjeti ljudsko biće?

Nema jednostavnog rješenja za takva razmišljanja. Uhvaćeni ste između želje da vas niko nikad više ne vidi i odlučnosti da živite bez srama.

Dugo sam o tome razmišljala.

Trebalo mi je da napišem novu priču o svom tijelu kako bih omogućila sebi da se vidim nagu, a da i dalje vidim sebe kao ljudsko biće. Odlučila sam da je potrebno da se desi neka vrsta rehumanizacije.

Razgovarala sam sa fotografkinjom Cecilie Bødker. Kazala mi je da je gotovo nemoguće fotografisati nage žene bez udovoljavanja muškom pogledu i seksualizovanja. Da li bi bilo moguće da me ona slika bez odjeće, a da me ipak prikaže kao ljudsko biće koje zaslužuje poštovanje? Pokušale smo. To nismo uradile samo zbog toga da bih se ja bolje osjećala. To je bilo i zbog problematizacije i eksperimentisanja sa ulogama u kojima se najčešće prikazuju nage žene. Rijetko se smijemo, imamo kontrolu, živimo. Nikada mi ne gledamo, uvijek nas gledaju.

Te slike su pokušaj da me učine seksualnim subjetkom, a ne objektom. Ja se ne stidim svog tijela, ali ono je moje. Pristanak je ključan. Kao što silovanje i seks nemaju ništa zajedničko, slike koje se objavljuju sa i bez nečijeg pristanka su dvije potpuno različite stvari.

Više o projektu možete saznati na stranici Hysteria.

Milica Plavšić prevela za internet portal 6yka.com