Gdje su žrtve nakon presuda za ratne zločine?

logor Dretelj

Presuda šestorici lidera “Hrvatske zajednice Herceg-Bosna” još jednom je pokazala koliko se u regiji svaki sudski proces vezan za ratne zločine na području bivše Jugoslavije politizuje, a da se žrtve uopšte ne spominju.

Ovakva pojava, kako ocjenjuju analitičari, ne iznenađuje, ako se u obzir uzme činjenica da političke elite u zemljama regije upravo presude koriste za promociju svojih političkih stavova.

Sve to, kako navodi direktorica Društva za ugrožene narode Bosne i Hercegovine Fadila Memišević, ukazuje na potpuno pogrešne politike koje su daleko od suočavanja sa prošlošću.

“Političari bi trebali biti ti koji će napraviti prvi korak. Willy Brandt je bio taj koji je napravio prvi korak i spontano kleknuo u varšavskom getu, pokazujući tim činom – ‘mi smo se promijenili i mi to više nećemo raditi’. Naravno, to je bila podloga i za narod. Denacifikacija u Njemačkoj je odavno krenula i nemate nijedan medij u toj zemlji u kojem se ne osuđuje zločin nacista. Kod nas je tako da imate osjećaj da se glorifikuje zločin”, ocjenjuje Memišević.

Osuda zločina u regiji skoro da i nema, dok se svaki od ovdašnjih političara na vlasti ponaša na način da one koji su osuđeni poistovjećuje sa sopstvenim narodom, ne pominjujući one koji su bili žrtve istih.

Analitičarka Ivana Marić tu pojavu objašnjava time što ni jednoj strani nije stalo do istinskog pomirenja, jer znaju da podizanjem nacionalnih tenzija ostaju na vlasti.

“Umjesto da uspostavimo pomirenje, svaka nova presuda izaziva nacionalne tenzije i nove sukobe. Da smo izvukli nauk iz Ninberškog procesa, nakon Drugog svjetskog rata, kada je sud završio proces u četiri godine, pa su 20 godina kasnije imali da se posvete pomirenju, mi imamo 24 godine konstantnih sukoba u kojima je svaka nova presuda Haškog suda dovodila do sukoba”, ističe Marić.

Za analitičara Srećka Latala neobjašnjivo je to što političari ponavljaju kako presude onima koji su počinili ratni zločin ne znače presudu narodu, a u isto vrijeme svojataju te ratne zločince. Zbog toga, kako navodi, ne čudi što su i žrtve u drugom planu.

“Da su političkim predstavnicima u Bosni i Hercegovini i regionu bili interesi žrtava, oni ne bi ni pokretali ratove devedesetih i ne bi nakon tih ratova nastavili sa populističkim radikalnim retorikama i inicijativama. Kao rezultat takve političke scene, kako u BiH, tako i u Hrvatskoj i Srbiji, imamo pojavu da se fokusiraju na senzacionalističke elemente, kao što je bio slučaj jučer”, navodi Latal.

U istom tonu razmišlja i dugogodišnji aktivista za ljudska prava iz Hrvatske Zoran Pusić. Prema njegovim riječima, razlog zbog kojeg žrtve nisu u prvom, već drugom planu, leži u činjenici da se desetljećima izgrađuje mit u kojem se selektivno biraju činjenice, a dio prešućuje.

“Mi, a tu mislim na nevladine organizacije, godinama trpimo prozivanje za nedovoljni patriotizam i osuđujemo se izdajicama nacionalnog interesa, samo zbog toga što ističemo žrtve u prvi plan. Oni bi se puno više trebali baviti žrtvama i pokušati, koliko je to moguće, barem neku vrstu moralne satisfakcije dati tim ljudima koji su stradali, priznanjem krivnje”, poručuje Pusić.

No, hoće li će ovakva poruka doprijeti do političara u regiji teško je povjerovati, s obzirom na činjenicu da brojne nevladine organizacije i pojedini analitičari na to ukazuju godinama, a da se ništa bitno na terenu nije promijenilo.