Godina od napada na aktiviste u Banjaluci

Počinioci nisu kažnjeni, a mediji su zaboravili na cijeli slučaj.

Foto: Nejra Hasečić/Diskriminacija.ba

Danas se navršava godina od dana kada je grupa huligana napala LGBTIQ aktiviste i aktivistkinje u Banjaluci. Iako su aktivisti identifikovali pojedine počinioce i dostavili njihove fotografije i imena policiji, iz Okružnog javnog tužilaštva Banjaluka govore da je istraga još u toku. Prošle godine u martu mediji su o ovom slučaju značajno izvještavali, ali kako je godina izmicala rijetko da su propitivali rad policije i tužilaštva i podsjećali na huškački govor zvaničnika koji je prethodio napadu.

Banja Luka, napad na LGBT aktiviste i novinare, foto- Maja Isovic Dobrijevic
Banja Luka, napad na LGBT aktiviste i novinare, foto- Maja Isovic Dobrijevic

Iz Policijske uprava Banjaluka i Okružnog javnog tužilaštva na upite odgovaraju da poduzimaju mjere i radnje, te da je istraga u toku.

Iz policije govore da su preduzeli niz mjera i radnji, saslušali više svjedoka, te sačinili deset dopuna izvještaja, zadnji u februaru ove godine, a koja su dostavili Okružnom tužilaštvu.

“Okružno javno tužilaštvo Banjaluka postupa u predmetu u vezi sa napadom na aktiviste u Banjaluci 18. marta 2023. i isti se nalazi u radu i u fazi je istrage protiv više NN lica zbog počinjenog krivičnog djela Nasilničko ponašanje iz člana 362 KZ RS”, štur je odgovor iz tužilaštva.

Iz BH Povorke ponosa, čiji su članovi tog dana napadnuti ispred prostorija Transparency International u Banjaluci, ovakve informacije ocjenjuju poražavajućim, ali tvrde kako od svoje borbe neće odustati.

Pravni tim BH Povorke ponosa podnio je sve neophodne žalbe i tužbe, te govore da je sada sve na radu tužilaštva, pravosudnih organa kao i policijskih organa da prevashodno, pravovremeno i proceduralno rade svoj posao poštujući zakonske akte.

“Pitanje napada na aktiviste i aktivistkinje Organizacionog odbora Bh. povorke ponosa nije pitanje samo Bh. povorke ponosa već čitave zajednice u Banjoj Luci i entitetu Republika Srpska, o pravima na slobodu okupljanja, dostojanstva, prava na privatnost i prava na život i autentično življenje života”, kaže Anisa Pračić Šehić, članica Organizacionog odbora BH Povorke ponosa.

Policija nije zaštitila aktiviste

Napad na aktiviste se desio 18. marta 2023. godine, oko 19 časova. Te večeri nije bila planirana šetnja, kako su to pokušala da spinuju pojedina desno orijentisana udruženja građana, političari i mediji, već projekcija filma, panel diskusija i žurka u organizaciji BH Povorka ponosa u zatvorenom, privatnom prostoru. Bio je planiran događaj kakav je u tri navrata bez problema u Banjaluci održan 2022. Planiranu projekciju i diskusiju je zabranila Policijska uprava.

Članovi Organizacionog odbora su te večeri održavali sastanak u prostorijama Transparency International, gdje se prvo pojavila policija sa tvrdnjom da aktivisti moraju da napuste Banjaluku. Ubrzo potom do objekta, ispred kojeg su prethodno izašli aktivisti, stiglo je 30-ak huligana. Neki od njih nosili su kape, kapuljače, metalne šipke i flaše. Pripadnici policije koji su u dva patrolna vozila bili u blizini, prema svjedočenjima napadnutih, sve su ignorisali, kršeći tako Zakon o policijskim službenicima BiH.

“Dvije stvari su mi ostale u sjećanju kao najsnažnije. Prva je mržnja koja je prosto isijavala iz tih momaka, njihova nabrijanost da nanesu bol. Druga je strah da neću Ajdina zateći živog”, kaže Vanja Stokić, novinarka i aktivistkinja. Napadnuta je zajedno sa 15 aktivista, među kojima je bio i njen partner, novinar Ajdin Kamber.

Ona i Kamber su te večeri pratili aktivnosti Organizaconog odbora BH Povorke ponosa.

“Kad razmišljam o napadu, najčešće mi je u glavi scena kako njega udaraju staklenom flašom u glavu i opkoljavaju. Tu su nas razdvojili, mene su bacili u obližnje dvorište. Dok sam se presabrala i vratila na ulicu, trebala mi je cijela vječnost, čini mi se”, kaže Stokić.

Policija se pojavila tek sedam ili osam minuta nakon poziva koji je upućen na 122 i to sa nekoliko vozila kojima su, na kraju, sproveli napadnute aktiviste do Policijske uprave u kojoj su iznijeli svoja svjedočenja. Među prvima, te večeri, nakon aktivista, pred Policijskom upravom pojavila se banjalučka advokatica Jovana Kisin Zagajac, nastojeći da pruži pravni savjet i podršku napadnutima.

Kisin Zagajac tvrdi da je u svemu propust policije najveći. Podsjeća da su bili na mjestu događaja i nisu reagovali. Osim toga, policija nije reagovala niti na orgijanje navijača koji su noć prije, 17. marta, defilovali centrom Banjaluke uz bakljadu uzvikujući: “Ubi, ubi pedera”.

“Da se tad reagovalo adekvatno i u skladu sa zakonom, do napada vjerovatno ne bi ni došlo. Obaveza države nije samo da rasvijetli krivično djelo fizičkog napada i nasilničkog ponašanja, već da prevenira da do napada uopšte dođe, ukoliko prije samog napada postoji atmosfera linča”, govori Kisin Zagajac, jedna od punomoćnica napadnutih.

Tvrdi da je istraga mogla biti daleko efikasnija. Zašto nije, pitanje je na koje se može odgovoriti samo spekulacijama.

Za Vanju Stokić stvar je jasna – pojedinci iz policije učestvovali su u napadu i zbog toga i ne očekuje da napadači budu pronađeni. Njoj se nakon prvobitnog davanja izjave niko više nije javio u vezi sa slučajem.

“Kažu da vode istragu protiv NN lica. Kako NN lica kad postoji video snimak napada i kad smo neke od napadača mi lično identifikovali i dostavili im imena i fotografije”, pita se.

Retorika mržnje koja je pozivala na nasilje

Mnogo vjere u pozitivan epilog cijelog slučaja pred domaćim pravosuđem nema ni Mirza Halilčević, koji je bio dio Organizacionog odbora BH Povorke ponosa i jedan je od napadnutih aktivista. Podsjeća da policija nije zaštitila LGBTIQ osobe.

“Mislim da je napad imao za cilj da pošalje jednu poruku, a to je – ne želimo LGBTIQA osobe vidljive i postojane u javnom prostoru, kao ni bilo šta drugo što nije dio društvenog normativa. Kada bi odgovorne institucije identifikovale i sankcionisale napadače, to bi bila skroz druga poruka, odnosno, institucije bi time simbolično poručile – da se nasilje nad LGBTIQA osobama, kao ni nad bilo kim neće tolerisati”, kaže Halilčević.

On se prisjeća kako je tih dana napadu prethodio cijeli niz povezanih događaja u Banjaluci. Kaže da je danima uoči događaja, koji na kraju nije ni održan, Banjaluka bila oblijepljena homofobnim posterima i plakatima koji su pozivali na nasilje.

Atmosferi linča, prisjeća se, doprinosili su i pojedini političari, za koje je izostala bilo kakva sankcija.

“Oni su svojom retorikom aminovali napad nad LGBTIQA osobama. Vrlo je jednostavno, ukoliko neko sa položaja moći dijeli svoje homofobne stavove javno, jasno je da će time podržati postojeću homofobiju kod građana, a građanima se može činiti i da će možda u takvom setingu proći i bez odgovornosti ukoliko izvrše napad”, rekao je Halilčević.

Deset dana prije ovog napada, tokom Osmomartovskog marša u Banjaluci, aktivistkinji Neveni Zelenika iz ruke je mladić, koji je do danas ostao nepoznat, otrgnuo zastavu duginih boja.

Iako o ovom slučaju postoji video snimak, policija do danas na njemu nije preduzela ništa konkretno. Osim što je dala izjavu nakon događaja, Nevena Zelenika se sa policijom više nije susrela.

Zelenika za oba slučaja krivi brojne aktere koji su kreirali atmosferu koja je pojačala segregativne i opasne narative prema seksualnim manjinama. Oni su se vidjeli, govori, i u danima poslije napada kada su stizale vijesti o demoliranju prostorije “DKC Incel”, gdje je trebao biti održan prvobitno planirani događaj 18. marta, ali i o oštećenju prostorija Banjalučkog socijalnog centra, iz kojih je otuđena zastava duginih boja.

“Neću izostaviti da pripišem krivicu napadačima, ali destruktivnu socijalnu klimu podgrijavaju svi građani i građanke Banjaluke koji su ućutali pred ovakvim strašnim činom. Među napadnutima su se nalazili ljudi koji su pokretali humanitarne akcije, koji su se borili rame uz rame sa obespravljenim radnicima i radnicama, govorili su za one koji nemaju glasa, a koji su bili tihi vatrogasci u velikim požarima”, kazala je ona.

Tih dana marta u Banjaluci su se mogli, sa najviših nivoa vlasti, čuti izrazito negativni narativi spram LGBTQ populacije. Gradskoj upravi Banjaluka i predsjedniku Republike Srpske pisalo je 13 udruženja koja su se predstavljala kao zaštitnici partijarhalnih, porodičnih vrijednosti. Govoreći o njihovom zahtjevu, predsjednik Republika Srpske Milorad Dodik, 16. marta 2023., je rekao kako je protiv bilo kakvog događaja u organizaciji BH Povorke ponosa.

“Očekujem da će organi Republike Srpske onemogućiti bilo kakvo održavanje u otvorenim ili zatvorenim prostorima”, bio je Dodikov jasan zahtjev prema policiji. Slično Dodiku, istog dana o skupu govorio je i gradonačelnik Banjaluke Draško Stanivuković.

Godinu poslije huškački narativi nisu sankcionisani, iako je bilo osnova.

“Pojedinci su na jedan vrlo direktan način izazivali mržnju i netrepeljivost, ali nažalost u našem društvu već postoji kultura nekažnjavanja takve vrste retorike. Znamo da zakon ne vrijedi i ne primjenjuje se isto za građane i političare, pa tako je bilo i ovaj put”, tvrdi adovkatica Kisin Zagajac.

Uloga medija tokom napada i danas

Aktivistkinja Melani Isović nakon napada evakuisana je kao i svi aktivisti iz Banjaluke i to na zahtjev policijskih službenika koji su im priznali da nisu u mogućnosti da ih zaštite. Trauma je, tvrdi, zbog napada i svih okolnosti koje su uslijedile poslije, prisutna i danas.

“Odlazeći iz Banjaluke u tom momentu nisam znala na koliko idem, da li ću se smjeti ikad vratit”, prisjeća se. Najodgovornijim za napad smatra funkcionere, ali i predstavnike udruženja koji su “zapalili atmosferu”.

Isović kaže da je značajan broj medija djelovao neetički.

“To su RTRS, ATV, K3, takođe i razni portali bez impresuma, ali i oni koji su simpatizeri gradske i republičke vlasti. Oni su svakako radili na huškanju i jačanju netrpeljivosti prema LGBTQA osobama. To se automatski odrazilo na društvene mreže koje su bile preplavljene govorom mržnje i prijetnjama po bezbjednost”, kaže.

Anisa Pračić Šehović iz Organizacionog odbora BH Povorke ponosa kaže kako se na ovom primjeru mogao vidjeti i uticaj, kako tvrdi, “medijskog režima vladajućih političkih struktura” u Republici Srpskoj na slobodu medija.

“Iskrivljena činjenica u prenošenju informacija jeste bila da su napadnuti novinari, zato što su novinari, a koji su bili naši prijatelji. Ovaj napad u Banjaluci je bio motivisan i počinjen kao zločin iz mržnje prema LGBTIQ+ osobama i svi su napadnuti zbog pretpostavke da su LGBTIQ+, pa tako i novinari kao i drugi članovi Organizacionog odbora BH Povorke ponosa koji nisu LGBTIQ+”, istakla je Pračić Šehović.

Vanja Stokić ocjenjuje da je dio medija pripremao teren za napad, a da je nakon napada u velikom broju medija bilo poluinformacija o događaju, ali i neetičkog izvještavanja.

“Što sam više izjava davala za medije, ja sam psihički bila gore. Konstantno su me vraćali u sam napad, nisu dozvoljavali da se odmorim, ljutili su se kad bih rekla da ne mogu više da govorim o tome. Nije pomagalo ni kad bih im iskreno rekla da nisam dobro. Ko mi daje za pravo da ne budem dobro kad njima treba izjava za dnevnik”, govori Stokić.

Novinarka Ljiljana Smiljanić iz Kluba novinara Banjaluka potvrđuje da su mediji bilo dio sveukupne atmosfere linča u kojoj je bilo premalo pokušaja da se prenesu provjerene činjenice uz zadovoljenje svih strana priče.

“Što se tiče činjenice da se nakon napada mediji nisu bavili time, nisam sigurna kako je trebalo postupati. Znam da su neki od napadnutih bili u nekom trenutku previše izloženi, istraumirani i jednostavno siti medijskih nastupa, što je sasvim razumljivo. Ali, svakako je trebalo stalno tražiti informacije od institucija o tome šta su uradili i preduzeli nakon tog napada”, smatra ona.

Godinu poslije napada o ovoj temi se gotovo i ne govori, a na napad i na činjenicu da policija u ovom slučaju nije radila svoj posao i nije dala odgovore na brojna pitanja podsjećaju tek malobrojni.

Halilčević kaže da je to tako jer društvo nema konzistentnost održavanja sjećanja na slučajeve nepravde i nasilja.

“Volio bih da u trenuku kada se desi nepravda, nasilje, ubistvo, da se protestom apsolutno sve zaustavi od društvenog šoka i bijesa. To je moj ideal, da sve stane, da društvo prestane funkcionisati dok odgovorni ne riješe pitanje nasilja”, ističe on.

Osim što cijeli slučaj nije dobio policijsko-pravosudni epilog, on je još jedom potvrdio kako društvo pod tepih gura svoje pojedine članove. Rezultat svega je, godinu poslije, sadržan u informaciji da se ove godine neće, niti u okviru jednog događaja organizovanog u privatnom prostoru i rezervisanog za mali kružok ljudi, govoriti o pitanjima i problemima LGBT+ zajednice, jer Banjaluka je, prošlog marta, dobila etiketu nesigurnog okruženja.

Mediacentar

Posted by on 2024-03-18. Filed under Bosna i Hercegovina. You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

You must be logged in to post a comment Login