Heroji sa kratkih valova

Katastrofalne poplave koje su pogodile našu zemlju najprije su uništile elektrosistem, a u ugroženim gradovima ubrzo su prestali i telefoni. Takav scenario bh. radioamateri su predvidjeli i među prvima se organizirali kako bi spojili pokidane veze. Odmah su osnovali Radiomrežu za opasnost, prenoseći apele za pomoć, spašavali ljudske živote, a putem radiostanica konvoje sa humanitarnim pošiljkama navodili prohodnim putevima. Njihova bazna stanica nalazila se na 1.300 metara nadmorske visine, na brdu Crijetež iznad Goražda. Ovo je njihova priča.

U još jednoj nacionalnoj katastrofi radioamateri su dali izuzetno veliki doprinos u povezivanju i spašavanju ljudi. Svjesni da će brzo pasti sistemi mobilne i fiksne telefonije, sa prvim poplavama u BiH oni su osnovali radiomrežu za opasnost. Njena relejna stanica bila je postavljena na Crijetežu kod Goražda, na nadmorskoj visini od blizu 1.300 metara, i posredstvom nje je pokriven predajnik na Vlašiću, a članovi Radio kluba „Drina“ iz Goražda, ali i njihove kolege iz drugih gradova, su bili u kontaktu sa ugroženim područjima.

Nadležnim službama proslijeđivali su apele za pomoć, a konvoje sa humanitarnom pomoći navodili prohodnim cestama. Predsjednik Radio kluba „Drina“ Enver Selimović:

„Imali smo jedan slučaj u Zenici – potraga za djevojčicom koja je bila dva dana sa sela evakuisana i roditelji su bili odvojeni od nje. U toj komunikaciji Belkisa Vehabović, naš radioamater, odigrala je ulogu preko svojih poznanstava u Zenici i uspjela je tu djevojčicu pronaći i spojiti je sa porodicom. Znači, otprilike ono što su radili u ratu, radioamateri su i sada radili.“

Heroji sa kratkih valova o kojima se malo zna spojili su brojne porodice, apelirali u slučajevima ugroženih života, narušenog zadravlja zbog nedostatka lijekova, BiH kao nekad povezali sa svijetom – ali dobijali i loše vijesti. Ferid Sijarčić:

„Uspio sam da dobijem informaciju, na svu žalost, što je jako tužno – da su se u Mgalaju počele hrana i voda da prodaju, da su pojedina skladišta puna da nemaju više gdje da smjeste. Mi smo imali koliko loših toliko i jako lijepih vijesti. Ja imam u dnevniku, primjera radi, da smo dobili informaciju da je porodica, majka i sin, zarobljena u potkrovlju. Uspjeli smo da obavijestimo civilnu zaštitu da se oni evakuišu.“

Vijesti su do radioamatera stizale na različite načine. Sead Tafro:

„Neko nekome od svojih, da li mobitelom, da li na neki drugi način, uspio je dojaviti takve pozicije, tako da su oni, poznavajući u blizini nekoga od radioamatera, možda i pješke otišli kod njih, pa bi prenijeli informaciju. Dosta je pomoglo i ovo što ima ovih wireless sistema, preko mobitela, interneta, tako da su te komunikacije funkcionisale. U svakom slučaju, pokazalo se da radioamateri znaju i sa oskudnom opremom napraviti jednu dobru radiomrežu za opasnost. I pred svih ovih obaveza koje smo imali, jedan dio mojih kolega su se sastali ovih dana i već pripremaju jedan ozbiljniji elaborat na koji način bi trebalo to ubuduće raditi.“

S vraćanjem telefona u funkciju radiostanice su utihnule, a radioamateri unaprijed su bili svjesni da će se na njih zaboraviti – do naredne krize. Enver Selimović:

„Cijeniće će se narednih pet dana, šesti dan će na nas svi zaboraviti. Zašto smo se mi tako brzo organizovali? Mi nemamo državni aparat koji je dosta lijen i spor i pravi planove na papiru. Mi nemamo papira, nemamo ništa – mi imamo žice i to sve strpamo u auto, odemo na lokaciju i odradimo.“