Jedan dan sa bh. deminerima u minskom polju

 Mine u BiH još uvijek ugrožavaju više od 540.000 ljudi. Težak i opasan posao deminera sve manje privlači pažnju mladih. Sa deminerima, koji rade na projektu koji finansira Njemačka, proveli smo dan u minskom polju.

Sabahudin Baraković je deminer već 20 godina. Mine koje je postavljao u ratu, kao pripadnik Armije RBiH, danas uklanja zajedno sa kolegama, Bošnjacima, Srbima i Hrvatima: „Prvo minsko polje koje sam deminirao je bilo u MZ Miričina, općina Gračanica, koje sam u ratu lično postavio.“ Sabahudina srećemo na turističko-rekreativnoj destinaciji Vis-Sijedi krš na lokalitetu MZ Babići, općina Gračanica. Ovu lokaciju svakog vikenda posjećuje veliki broj izletnika. Međutim, samo nekoliko metara od izletišta i novoizgrađenog sportskog terena, nalaze se minska polja iz proteklog rata. Površinu od oko 1.500 kvadratnih metara ovih dana deminiraju demineri tima kompanije „NN Ivša“ iz Orašja na čijem je čelu Sabahudin Baraković.

90 posto sredstava projekta vrijednog oko 250.000 konvertibilnih maraka, obezbijedila je SR Njemačka. Ostatak sredstava Općina Gračanica.

„S obzirom da je na području općine stradalo nekoliko ljudi upravo od mina, jedan od prioriteta nam je bilo obezbjeđivanje sredstava za deminiranje. Prvo smo se opredijelili za područja na koja se vraćaju ljudi. Jedno od područja je i ovo u Skipovcu gdje smo već deminirali jedan dio što u znatnoj mjeri olakšava i ubrzava povratak srpskog stanovništva“, ističe Nusret Helić, načelnik općine Gračanica.

Mina ne pita za vjersku pripadnost

Demineri na Visu, okupljeni oko Sabahudina Barakovića, cijene napore lokalnih vlasti, ali istovremeno kritikuju vlasti na državnom nivou zbog, kako kažu, malog interesa za njihov posao. „Moram se najviše zahvaliti medijima jer su novinari jedini koji s vremena na vrijeme podstaknu diskusiju o našim problemima i istaknu naš rad“, kaže Sabahudin. Političari deminere ne posjete ni u predizbornoj kampanji. Mada im taj potez ne bi bio loš, posebno ako se uzme u obzir da bi deminiranje olakšalo život građanima. Naime, pretpostavlja se da postoji još oko 1.200 kvadratnih kilometara površina za koje se smatra da su minirane. Procjenjuje se da se na tom području još uvijek nalazi više od 120.000 mina.

„Mina ubija sve, od djece do staraca. One ne pitaju za vjersku pripadnost. Mi upravo radimo na otklanjanju opasnosti za ljude, bez obzira na vjeru i naciju“, kaže Slaviša Pejanović iz Šekovića, koji je također član tima koji uklanja mine na Visu. Slaviša je Srbin i to u ovoj branši, kako kaže, ne igra nikakvu ulogu: „Mi demineri smo posebna nacija. Ovo je specifičan posao i demineri su kao jedna familija.“

„U našoj firmi se ne gleda ko je koje vjere. Na prvom mjestu je profesionalizam. U ovom poslu smo svi jednaki i kada se nesreće dešavaju, ne pita se ko je ko, nego se priskače u pomoć. Obavljajući ovaj posao sam vidio kako Srbin plače za muslimanom i obrnuto. Mi zajedno jedemo, pijemo i spavamo“, kaže Sabahudin.

„Najteže je bilo u Iraku“

Za vrijeme svoje, kako kaže, deminerske karijere, Sabahudin Baraković je uklanjao mine na Kubi, Afganistanu i Iraku. Iz Iraka se vratio u BiH kada su pripadnici terorističke organizacije „Islamska država“ počeli aktivnije napade u toj zemlji. Pored deminiranja se okušao i kao građevinac i vlasnik auto-škole, ali se opet vraćao u minsko polje. „To čovjeku uđe u krv. Zaželim se paštete i hljeba sa kolegama“, ističe ovaj deminer i dodaje da mu je najteže bilo u Iraku: „Počev od nepoznavanja terena, minskih polja koja su postavljana po drugačijem standardu nego naši, pa do veoma visokih temperatura. Osim toga su i mine bile problem. Prvo smo morali naučiti sve o minama s kojim se susrećemo u poslu.”

Zajedno sa Sabahudinom u Iraku je bio i 65 godišnji Mehemed Hasanović iz Zvornika. Hasanovića, među kolegama poznatijeg kao Reso, zatičemo sa detektorom na teško pristupačnom terenu. Deminer je već 19 godina i za nekoliko mjeseci planira odlazak u penziju. „Nedostajaće mi ovaj posao“, kaže Hasanović koji dodaje da se ne boji: „Kada bi me pitali da li više volim okopavati kukuruz ili vaditi mine, ja bih rekao: odoh ja vaditi mine, vi okopavajte kukuruz.“

Hasanović ne zna koliko je do sada deaktivirao mina. Kaže da je to veliki broj isto kao i veliki broj mjesta u BiH, Iraku, Srbiji i Hrvatskoj gdje je radio kao deminer u proteklih 19 godina. Svjestan je koliko je posao deminera opasan: „Izgubio sam trojicu kolega“, kaže Hasanović i zastaje dok to govori: „Lično sam ih izvlačio iz minskih polja i vozio u bolnicu. Nažalost, nisu uspjeli preživjeti“.

 Psihička i fizička spremnost

Opasnosti od mina je svjestan i Ivo Prgić iz Orašja. On već 11 godina upravlja specijalnom mašinom koja prva ulazi u minsko polje koje se nalazi na ravnom i pristupačnom terenu. „Nije me strah. Dok radim sa mašinom dešava se da mina eksplodira. Do sada su za jedan dan ispred mene eksplodirale četiri mine“, kaže Prgić i pokazuje mjesto na prednjem staklu njegovog vozila u koje je udario geler. Ivo je Hrvat i to u ovom poslu, kaže, ne igra nikakvu ulogu: „Slaviša je Srbin, Sabahudin Bošnjak. To nema nikakve veze. Slažemo se kao jedna familija“.

„Deminer može vršiti poslove deminiranja, u toku dnevnog radnog vremena, najviše do pet sati. Deminer mora, prije početka svog radnog vremena, imati neprekidan dnevni odmor od najmanje 12 sati“, piše pored ostalog u Zakonu o deminiranju u BiH. Slaviša Pejanović navodi da još nikada nije došao u situaciju da kaže da nije spreman za odlazak u minsko polje. „To je moj posao i jednostavno se odnosim kao i svi drugi ljudi prema svom poslu. Deminerskim poslom ću se baviti dok me bude služilo zdravlje, ali i fizička i psihička sposobnost, što je u ovom poslu jako bitno.“

Radeći ovaj, nimalo lak posao, demineri nailaze i na neodgovorne građane koji uklanjaju trake koje označavaju minska polja ili mještane koji nisu, kako kaže Sabahudin „posebno gostoljubivi“. „Nailazili smo na ljude koji ne daju da vozilima pređemo preko njihove njive, ili ne daju da naspemo vode. Hvala Bogu, veći je broj onih koji nas srdačno dočekaju i koji nam skuhaju kafu, onih u čijim očima vidiš da su sretni i da im je drago što smo tu.“

 Više donacija i deminiranog terena

Multinacionalni tim kompanije „NN Ivša“ iz Orašja se nada većim donacijama kako bi BiH što je prije moguće, kako je i planirano, bila zemlja bez mina. Naime, strateški cilj BiH je da do 2019. godine bude zemlja bez mina. Usljed poplava i klizišta na određenim područjima u BiH došlo je do pomjeranja mina i minskih polja, što predstavlja dodatnu poteškoću na tom planu.

Demineri ne žele ulaziti u duboku starost a da problem minskih polja ostane neriješen, posebno s obzirom na to da su mladi nezainteresovani za obavljanje ovog posla. „Kada čuju i vide koliko je ovaj posao težak i opasan, odmah odustaju“, kaže 65 godišnji Mehemed Hasanović.

Od 1992. godine u BiH je od mina stradalo više od 8.000 osoba. Od tog broja je više od 6.000 osoba preživjelo, ali se sada vode kao osobe sa invaliditetom kojima je potrebna podrška. Najkritičnija područja u BiH, kada su u pitanju površine sa zaostalim minama, su Maglaj, dobojska regija, Orašje, Velika Kladuša, Lopare, Bosanski Šamac i Brčko Distrikt.