Kotezi: Hercegovačko selo sa dva stanovnika primjer zajedničkog života tri naroda

Kotezi

Od prijeratnih pedesetak mještana trebinjskog sela Kotezi, koje se proteže na obodu Popova Polja, danas ih je tek dvoje stalno naseljenjih.

Mjesto koje leži uz magistralni put Trebinje-Ljubinje specifično je po mnogo čemu. U ovom selu nalazi se, doduše još uvijek porušena, jedna od najstarijih džamija u Bosni i Hercegovini, koja je proglašena nacionalnim spomenikom BiH. Selo čuva i porušeni mejtef, prema podacima koje imaju naši sagovornici, najstariji u bivšoj Jugoslaviji, zatim katoličku crkvu izgrađenu na temeljima kuće jednog muslimana, te zajedničko groblje u koje se sahranjuju katolici i pravoslavci. Kotezi su prije 300 godina imali han i dućan, od kojih su ostale samo ruine. Ipak, kod mještana se sačuvalo i dalje ono “čekam te ispred dućana”.

U hercegovačkim skutima zašuškani Kotezi, prema svjedočenju malobrojnih mještana, nekada su bili pravi primjer zajedničkog života tri naroda. Bilo bi tako i danas, uvjereni su naši sagovornici, da ima ljudi.

Decenijama unazad stanovnici su napuštali selo, a ratne godine u potpunosti su ispraznile ovo mjesto. Većina u ratu opustošenih kuća su obnovljene, ali povratak za stalno na nekadašnja imanja gotovo nikoga ne interesuje. Druga je priča dolazak vikendom, obnova imanja i povremeni boravak u Kotezima.

Vide Ćorak, Kotežanin nastanjen u Dubrovniku, priča da je u selu bilo 36 kuća katolika, šest kuća muslimana i četiri kuće pravoslavaca.

“Na vjeru se nije gledalo, svoje smo voljeli, tuđe poštovali”, počinje priču za “Moju Hercegovinu” Vide Ćorak, koji u Koteze dolazi uglavnom dva puta sedmično.

Kotezi

Kaže da ne želi da živi u Kotezima, ali želi da živi od Koteza. Obnovio je porodičnu kuću, a u planu ima na imanju sagraditi farmu koza, te turistički kompleks seoskog domaćinstva, ukoliko mu administracija u Trebinju obezbjedi sve traženo, što do sada, priča, nije bio slučaj.

“Kotezi su bogom dano mjesto. Ovdje ima svega, smokava, šipaka, badema, maslina, mnogo toga može uspjeti. Ovdje su mi živjeli otac i majka. Ja sam četiri godine išao u Strujiće (susjedno selo, op.a) u školu, a peti razred sam već otišao u Dubrovnik. Ono što su Kotezi bili nekada ne može su uporediti sa ovim danas, ma ni u snovima, ni blizu. Prije, u tamo nekom daljem selu, kad bi se neko ženio, išlo se na dernek, na sijelo, družili su se ljudi, gledali se i pomagali, danas, nema ništa od toga”, prisjeća se Vide.

Kuće tamošnjih stanovnika, priča, obnovljene su iz vlastitih sredstava, a u selo su došle samo dvije donacije za krov.

Ćorak se prisjeća priča kako je u selu, nekad pred Drugi svjetski rat, bilo oko 500 glava.

Danas jedine povratnice u Koteze, koje su tu nastanjene tokom cijele godine, su bake Ruža i Janja. Jedna na vrhu, druga na dnu sela, pa se gotovo i ne sreću.

Ruža Kukrika najstarija je Kotežanka. U Koteze se vratila nakon rata i tu će, kaže, ostati do kraja.

Iako uveliko gazi desetu deceniju života, tokom dana za nju nema odmora. Ustaje u 5 časova, a dan joj završava već u 18 sati.

Stoke nema, pa joj je sav posao vezan za kuću i baštu.

“Ja sam ti ovdje sama, nemam ništa ovdje nego ove dvije mačke. Imala sam tri-četiri kokoši, ali izjela mi ih ‘setenja i eto ti. Imam čeljadi, ali svi su zaposleni i ne žive u Kotezima. Ostali odlaze, dolaze za vikend i eto ti, šta moreš. Pa eto, ako ćeš raditi moreš živjeti, ako nećeš raditi, ne moreš ni živjeti. Idem u svoju baštu, otkinem travu, kopam, žuljam, ma svašta. Treba živjeti, niko te ne pita moreš li. Mirovina je slaba, a račune treba platiti, treba nešto i kupiti”, iskrena je Ruža.

Kaže da ima samo jednu želju.

“Ma treba mi da se sastanem s nekim. Eto, to mi najviše treba. Ne idem niđe, ko će me voditi. Ja svojih kola nemam, drugom se ne mogu moliti, sve se treba platiti i eto ti. Ranije smo se svi lijepo družili, kad su bile neke fešte sve je to bilo zajedno, svi smo mi išli jedni kod drugih, nije se gledalo ko je kakve vjere. Ništa, ništa. Ti ako ćeš paziti svoju vjeru, ti je pazi, niko ti ne brani. Danas, evo ne znam šta da kažem, kad nema ljudi. Čuješ, Kotezi su prije bili, što ono kažu, ko Amerika, a danas nema naroda, nema ništa ”, priča Ruža, koja je preuzela zadatak da održava i dvije seoske crkve.

Ružina jedina komšinica koja je stalno u selu je Janja Ćorak. Iako ih ne dijeli mnogo, kamena uzbrdica i staračke kosti stvaraju utisak kao da su kilometrima daleko, pa su druženja dvije mještanke vrlo rijetka.

Devedesetogodišnja baka Janja se davno vratila u Koteze i za nju boljeg mjesta za života nema. Život u Kotezima danas daleko je od onoga što je bilo prije, smatra Janja. Prisjeća se vremena kada je selo vrvilo od ljudi, pričalo se, družilo se… Danas, kaže, ima svega, ali fali ljudi.

Tek vikendom selo malo živne, a ostalim danima, tišina joj je, kaže, najveći neprijatelj.

“Evo vidite kako se živi, jedno čeljade na vrh sela, a drugo na dno sela. Dođe nam nekada Vidan i dođu moji sin i kćerka. Nema nikakve priče, nemaš s kim. Evo vidite kako je, polako sebi skuhaj, podigni, počisti i eto ti. Prođe dan nekako, rano se ustaje, a bogami rano se i liježe. Ja Koteze ne bih nikad mijenjala, biću ovdje sve dok, evo, mogu dići ovu čašu”, priča Janja.

Naši sagovornici se prisjećaju vremena kada bi zvona seoske katoličke crkve zvonila i onda kada umre neko od pravoslavaca, te kako su se u ovoj crkvi podjednako molili i katolici i pravoslavci, svako na svoj način.

Jednom mjesečno sveštenik iz Ravnog u crkvi služi misu.

Koteze bi, po svemu sudeći, mogla zadesiti sudbina mnogih ugašenih hercegovačkih sela, iako to nužno ne mora biti tako.

Ukoliko bi vlast i privrednici imali sluha za ideje, poput one Vide Ćorka o osnivanju farme koza i razvoju soeskog turizma, život bi se mogao vratiti u hercegovačka sela, a stanovništvo bi moglo živjeti na selu i od sela.