KS: Oko stotinu djece sa poteškoćama u razvoju nemaju gdje pohađati vrtićke grupe

Oko stotinu djece sa poteškoćama u razvoju predškolskog uzrasta u Kantonu Sarajevo, danas neće gdje imati pohađati njima prilagođene vrtićke grupe.

vrtić

Zavod za specijalno obrazovanje i odgoj djece “Mjedenica” ima adekvatne uslove i kapacitete za samo dvadesetoro predškolske djece, a ugovor s Osnovnom školom “Vladislav Skarić”, koja je bila privremeno rješenje za sve veći broj predškolske djece sa poteškoćama u razvoju, je istekao.

“Ne znamo šta je rješenje. Razmišljamo da 4. septembra povedemo djecu u kabinet ministra obrazovanja u Kantonu Sarajevo. Kada dožive šta znači imati dijete sa poteškoćama u razvoju, možda napokon nađu neko rješenje”, govori Aida Ajanović, majka djeteta sa poremećajem autističnog spektra i članica Savjeta roditelja Udruženja “Edukacija za sve” (EDUS).

Kao primjer navodi slučaj Amerikanke iz Marylanda, koja je gostovala na jednom od predavanja koje je organizovao EDUS. Kada se između 50 i 100 roditelja sa djecom pojavilo kongresmenu “na vratima”, sve je bilo riješeno. Očito da i puno uređenije zemlje imaju problem sistemski riješiti pitanja ove osjetljive kategorije stanovništa.

U Kantonu Sarajevo se još uvijek traga za sistemskim rješenjem. Na snazi su privremena rješenja, koja očito ne mogu zadovoljiti potrebe sve većeg broja predškolske djece sa poteškoćama u razvoju. Zavod za specijalno obrazovanje i odgoj djece “Mjedenica” institucija je na čiju adresu stižu zahtjevi roditelja za upis djece u vrtić.

“Mi smo se u junu suočili sa situacijom da imamo 71 zahtjev za upis, što prevazilazi kapacitete ‘Mjedenice’ i prelaznog rješenja u Osnovnoj školi ‘Vladislav Skarić’. U junu smo sve te zahtjeve dostavili u Ministarstvo obrazovanja Kantona Sarajevo, i Ministarstvo obrazovanja je radilo na rješavanju problema”, kaže Semir Hadžić, direktor Zavoda za specijalno obrazovanje i odgoj djece “Mjedenica”.

Ministarstvo obrazovanja jeste radilo na rješavanju problema, ali rješenje se očito još uvijek nije našlo. U mjesecu junu je organizovan sastanak kojem su prisustvovali roditelji, predstavnici EDUS-a, premijer Elvedin Konaković, ministar obrazovanja u Kantonu Sarajevo Elvir Kazazović i načelnik Općine Novo Sarajevo Nedžad Koldžo. Roditelji su na tom sastanku dobili konkretna obećanja koja su se trebala realizovati u naredna dva mjeseca. Pošto je tada rečeno da je Zavodu za specijalno obrazovanje i odgoj djece “Mjedenica” problem raditi na dvije lokacije zbog nedostatka kadra, ideja je bila da Centar “Vladmir Nazor”, koji je specijalna ustanova, registruje vrtićku djelatnost, kako bi se djeca tu mogla upisati. U tu svrhu je i načelnik Općine Novo Sarajevo obećao ustupiti zgradu bivše škole Isa-Beg Ishaković, kako bi bio obezbijeđen i dodatni prostor. Od svega toga nije bilo ništa.

“Bio sam spriječen da prisustvujem sastanku u junu, ali sam bio o svemu obaviješten i svakako sam saglasan sa svim što je predloženo. Očito se krenulo rješavati, ali gdje je zapelo ne znam. Roditelji su se s pravom obratili nama kao javnoj ustanovi i njih ne treba da interesuje da li mi imamo kapacitet ili ne, mi smo dio sistema koji treba to da riješi, roditelji ne trebaju da razmišljaju o tome. Porazno da nismo u stanju to obezbijediti. Međutim, iskreno se nadam da će ovaj problem biti privremeno riješen na isti način kao i proteklih godina”, kaže Semir Hadžić.

U Kantonu Sarajevo jednostavo trenutno ne postoje adekvatni uslovi, ni prostor, ni osoblje, koje bi bilo u stanju prihvatiti toliki broj djece, a da su, s druge strane, zadovoljeni svi standardi koje rad sa djecom sa poteškoćama u razvoju zahtijeva.

“I prethodnih godina upis vrtićke djece je bila dobra volja ‘Mjedenice’. Tu je u pravu direktor Hadžić kad kaže da nema kapaciteta, osoblja, a ni sredstava za toliki broj djece. Prolazi vrijeme i mi svi vjerujemo da će se desiti nešto. Jutros (28. august op.a.) zovem ministra i oni mi tamo kažu da je na odmoru i da se uopšte neće vraćati ove sedmice, a ja sjedim sa 20 roditelja, i kako sad uopšte da im kažem da njega nema, a mi pripremili dopis da pošaljemo na sve adrese, koje bi mogle pomoći da riješimo problem”, govori Aida Ajanović.

Specijaliziran rad s djecom sa poteškoćama u razvoju još u najranijoj dobi je posebno važan za njihov dalji razvoj. Sin Aide Ajanović je sa 18 mjeseci krenuo u ranu intervenciju. Školsku godinu je započeo sa 34 vještine, a završio sa 94, što je značajan napredak.

“Djetetu je potrebno pružiti mogućnost ranog razvoja, kako bi u trenutku polaska u školu po mogućnosti već imalo nivo funkcionisanja potreban za rad u grupi s drugom djecom. To je i osnovni preduslov za uspješnu inkluziju. S takvim pristupom, većina djece bi bila uključena u redovno školovanje, a za mnogo manji broj djece bi se tražila dodatna pomoć stručnjaka iz specijalnih ustanova. Ali to zahtijeva spremnost svih aktera da zasuču rukave, te, što je još veći problem, odgovarajuće budžete, a kao što vidimo, obrazovanje djece stoji veoma nisko na listi prioriteta u našoj zemlji. Trenutno je u izradi prijedlog Zakona o predškolskom obrazovanju. Ovaj zakon je za samu inkluziju, ako ne važniji, jednako važan kao i Zakon o osnovnom obrazovanju, jer pokriva period u razvoju djeteta u kojem se postižu preduslovi za uspješnu inkluziju. Prije svega, želimo da uvedemo pojam rane intervencije i obaveznog predškolskog obrazovanja za djecu s poteškoćama u razvoju, kao i prednost za ovu djecu pri upisu u vrtić”, govori Sanela Lindsy iz Udruženja EDUS.

Kada je u pitanju osnovnoškolsko obrazovanje sva djeca sa poteškoćama u razvoju će biti upisana, kako u specijalne ustanove, tako i u redovne škole. Od ove školske godine će biti na snazi novi Zakon o osnovnom obrazovanju. Proces njegove izrade je trajao više od godinu, i u njemu su učestvovale brojne organizacije, stručnjaci i roditelji. Iz EDUS-a su od početka smatrali da stari zakon podstiče diskriminaciju djece sa poteškoćama u razvoju, jer postavlja specijalne škole, takozvane centre, kao primarno mjesto njihov obrazovanja, bez poticanja uključivanja u redovne škole.

“Smatrajući da je poglavlje o djeci s poteškoćama potpuno pogrešno postavljeno, napravili smo i novi prijedlog ovog poglavlja, u kojem je fokus na individualnim potrebama djece i gdje se težište u obrazovanju djece s poteškoćama stavlja na redovne, a ne specijalne škole, koje se uključuju tek u slučaju kad je potrebna posebna stručna podrška. Nažalost, taj naš prijedlog nije prihvaćen. Vjerujem da je to zato što je naš obrazovni sistem orijentisan prvenstveno prema ustanovama, pa tek onda, indirektno, prema djeci. To možete vidjeti i prema načinu budžetiranja, škole se ne budžetiraju prema broju djece i njihovim potrebama, već očito prema nekim drugim odrednicama”, kaže Sanela Lindsy.

Prema njenim riječima, ono što je dobro u novom zakonu je to da je diskriminirajuća kategorizacija za upis u školu ukinuta i da je po novom zakonu za upis u specijalnu školu potrebno samo ljekarsko uvjerenje, kao i za redovne škole. Ipak, način specifikacije obrazovnih potreba djeteta je ostao nedefinisan.

Što se tiče inkluzije i tu je ostvaren napredak u odnosu na stari zakon, jer sada svako dijete, bilo da se radi o redovnoj školi ili centru, ima pravo na individualni pristup, takozvani individualni prilagođeni plan.

“Prvobitni prijedlog je bio da samo djeca u redovnim školama imaju pravo na individualni prilagođeni plan. Smatrali smo to apsurdnim i dugo se borili za to da i u članu o obrazovanju u centrima, umjesto ‘primjerenog’ obrazovanja bude eksplicitno navedeno pravo na individualni prilagođeni plan. Počeli smo s tim da predlažemo cijelo novo poglavlje, a na kraju smo se morali jako dugo boriti da se makar uvede obaveza za centre da djeci pruže individualni prilagođeni plan”, govori Sanela Lindsy.

Direkor “Mjedenice” Semir Hadžić smatra da ni novi, ni stari zakon ne preferira nikoga, te da su samo malo drugačije formulisane specijalne ustanove, stavljene su u funkciju centara, što samo terminološki zvuči drugačije.

“I stari i novi zakon nisu nikakva sretna rješenja ako su samo slovo na papiru. U starom zakonu su na papiru bile dobro postavljene stvari, ali stanje na terenu je bilo drugačije. Problem je što se pomjera granica. Prije 15 godina u ‘Mjedenici’ su bila djeca sa lakim intelekutalnim teškoćama, koja su u mnogome mogla funkcionirati samostalno. Sada dolaze djeca sa sve izraženijim teškoćama, a djeca sa lakšim teškoćama odlaze u redovne osnovne škole. Kolege tamo kroz različite programe se stručno usavršavaju za rad s tom djecom. Učitelji i nastavnici tamo nastoje raditi s takvom djecom što najbolje mogu, ali je problem što nemaju podršku. Najveća prednost ‘Mjedenice’ je što ona nije na pojedincu, nego na čitavom timu stručnjaka koji rade s djecom. Ovdje imamo sve rehabilitacijske programe, i ne može učitelj u školi sve to nadoknaditi”, kaže Hadžić.

U jednoj stvari se svi slažu, a to je da novi zakon, za razliku od starog, omogućava donošenje pravilnika, kojim se dodatno mogu formulisati i poboljšati stvari u skladu sa stanjem na terenu i potrebama djece. Da i eventualni pravilnik ne bi bio samo slovo na papiru, vlasti u Kantonu Sarajevo, prije svih, morat će se dodatno potruditi da obezbijede adekvatne uslove za rast i razvoj ove osjetljive kategorije stanovništva, te da napokon pronađu sistemsko rješenje.