Magareće mlijeko – lijek za nezaposlenost

I dok je najveći broj mladih ljudi u BiH nezaposlen i želi zauvijek napustiti zemlju, u zaseoku Sovići, opština Grude, na samoj granici s Hrvatskom, neki od mještana zasukali su rukave i spas od beznađa potražili su u bavljenju stočarstvom. Tako je potražnja za onim što radi mještanin Ante Grizelj tolika da svoje proizvode mora slati i brzom poštom, van granica BiH.

U zabačeni zaseok Sovići, u opštini Grude, uz samu granicu s Hrvatskom, ljudi dolaze – ne samo iz tog kraja, nego i šire – i traže Antu Grizelja.

Ne zbog bilo čega, nego zbog bijelih bočica magarećeg mlijeka, kojeg litar košta 25 eura ili 50 maraka. Ante sam proizvodi to mlijeko, za koje se vjeruje da uspješno liječi plućne bolesti. Ante Grizelj, naime, posjeduje farmu od oko 40 grla – pretežno magarica.

Rad oko ovih životinja zahtijeva puno vremena i truda, međutim, potražnja za magarećim mlijekom je tolika da Ante ponudom jedva zadovoljava potražnju. Odakle dolaze kupci?

“Ne mogu se ni ja sjetiti odakle. Iz Beča. Nema oklen nije. Hrvatske, Zagreba, iz Splita… Sa razno-raznih krajeva”, kaže Ante.

Porodica Grizelj se inače okrenula poljoprivredi, a u njihovoj štali, pored koza, te svinja iz istočne Azije, ipak najveći ponos je Jablan – jedan od dva bika koje posjeduju. Ipak, od uzgoja krava odustali su zbog potražnje za magarećim mlijekom, pa je uspjeh sa samo jednom magaricom pokazao šta treba uraditi.

“A isplativost? Kravlje mlijeko, drža’ sam i prije krave, ali nisam vidio u tome pomaka. Nema plasmana, nije bilo i tako da san osta’ na četiri krave i 37 magarica”, priča Ante.

U uspješnost liječenja plućnih bolesti Antinim magarećim mlijekom vjeruje njegov prvi komšija Jerko Biško, koji je bio dospio čak i u bolnicu u Splitu, sve dok nije počeo uzimati to mlijeko.

“Imao sam upalu pluća, jaku upalu pluća, sjena na desnoj strani i tada sam počeo konzumirati to magareće mlijeko i stvarno mi je pomoglo. Kad san otiša’ na kontrolu dokturu, slikali su ponovo pluća, nakon dvadesetak dana više nije bilo te sjene, doktor kaže da san onaj stari”, priča Jerko.

Upravo se i Jerko bavi sličnim poslom. On, naime, već osam godina uzgaja ovce, a nekadašnji hobi je pretvorio u uspješno zanimanje.

“Imao sam nekad dva’estak komada i tako. Sad imam negdje oko 200, možda i više, komada. Ja i moja obitelj živimo od toga i može se dobro živjeti. Bavimo se proizvodnjom sireva, proizvodnjom janjaca i tako”, kaže Jerko.

Posla ima, kupaca ima, ali u ovom poslu, ističe Jerko, odmora nema:

“I može se prodati, iman tržište, samo triba radit’ dan-noć. 365 radnih dana je tu oko živine, oko sira.”

Ante i Jerko, praktično, sami se bore i od vlasti nemaju gotovo nikakve podrške. Tako Ante od države prima 110 maraka poticaja po grlu stoke godišnje. Iako pomoći nema, mještani smatraju da su Ante i Jerko primjeri da u tim krajevima vrijedi ostati, uprkos znatnom iseljavanju stanovništva.

“Ima posla ko će raditi. A ovo su pravi primjeri za to. On je naša’ u tomu posa’. Mlad je, perspektivan, familiju ima. Šta će? Da ide k’o i ovi drugi svi?”, komentariše Miro Milićević, takođe iz zaseoka Sovići, u opštini Grude.

O Antinom i Jerkovom uspješnom radu priča nam njihov rođak i komšija, Mario Grizelj:

“Sve pohvale. Ipak, dva mlada čovika, dvije mlade obitelji, zasnovali su ovaj posa’, u kojem oni vide perspektivu, što ne može se ni na televiziji baš svaki dan vidjeti.”

I u tom zapadnohercegovačkom kraju zatekli smo dosta neobrađenih površina. Mještani kažu da je nekada to bio izuzetak, a ne pravilo. U neka stara vremena obrađivan je svaki raspoloživi komad zemlje.

Danas je, međutim, drugačije. Zato stanovnici zaseoka Sovići kod Gruda vjeruju da se mnogi trebaju ugledati na Antu i Jerka, koji su dokaz da se rad u ovoj zemlji, ipak, isplati.