Migranti: Grobar koji vraća dostojanstvo izbjeglicama

Svake godine na obale na jugu Tunisa more donosi nove mrtve izbjeglice. Jedan volonter im dostojanstvenom sahranom pokušava odati posljednju počast – ono što im je tokom života često uskraćeno.

Chemseddine Marzoug, migranti

Chemseddine Marzoug pakuje brzo još dvije boce vode prije nego što krene u pravcu juga poljskim putem koji se proteže kroz maslinik. Na rubovima nekadašnje doponije smeća nalazi se natpis: “Groblje neznanaca”. Napisano je na više od deset jezika.

Više od 350 posmrtnih ostatak je ovdje sahranjeno. Ove godine bilo ih je već 74. Marzoug strahuje da će ih biti još više. ”  Zimi, kada duva istočni vjetar, onda u zaljevu  ima mnogo mrtvih”, kaže on. Oko 50 kilometara dijeli Zarzis, gradić na tunižanskoj južnoj obali, od granice sa Libijom. Odatle redovno polaze izbjeglički brodići u pravcu Europe. I redovno brodovi smrti, kako ih Marzoug, naziva dospijevaju u oluju ili se prevrnu. Ako putnici imaju sreće onda ih uspiju spasiti brodovi nevladinih organizacija ili mornarica susjednih država. “Ako ne, onda oni dolaze k meni.”

Svaki grob ima svoju priču

Ovaj 52-godišnjak hoda između anonimnih grobova. Stalno zamišljeno zastaje, saginje se kako bi zalio cvijeće koje je zasadio na jednostavnim humkama. Ovdje je sahranio i dvoje djece, na njihovim grobovima su lego kocke i automobili-igračke. Uz svaki grob postoji jedna priča iako volonteri tunižanskog Crvenog polumjeseca ne poznaju imena i porijeklo preminulih koji su ovdje pokopani.

Samo na jednoj humci u uglu stoji metalna ploča sa brojem. “Ovo ovdje je Rose Marie, 28-godišnja učiteljica iz Nigera.” Ona je, kako kaže Marzoug, život izgubila početkom godinu. 126 izbjeglica, koje su preživjele taj brodolom, je spasila tunižanska obalska straža. “Njen životni saputnik živi ovdje u izbjegličkom centru. Prekjučer je ovdje donio cvijeće”, kaže grobar.

Čast i poštovanje

Ranije je Chemseddine Marzoug radio kao ribar. Od kasnih devedesetih godina njegove kolege i on su stalno u ribarskim mrežama nalazili leševe i dijelove tijela. Marzoug je tada preuzeo koordinaciju sa vlastima i sahranjivao mrtve na groblju u njegovom gradiću. Ipak s vremenom je mrtvih bilo sve više. “Ljudi su se žalili da je groblje prepuno”, kaže on. Govorili su da od kako smo tamo sahranjujemo strance više nema mjesta za domaće stanovnike. Gradska uprava je onda Crvenom polumjesecu dodijelila komadić zemlje na obroncima grada, okruženog smećem kojeg su stanovnici tamo odlagali. Od tada Marzoug tamo sahranjuje nepoznate osobe.

“Ovi ljudi su ugnjetavani u svojim zemljama porijekla i u Libiji, jednim dijelom umiru u pustinji ili se ukrcavaju na brodove smrti.” On je ubijeđen da im barem mrtvima ovdje treba biti pruženo dostojanstvo i poštovanje.

Njegov zadatak, kako kaže Marzoug, nije uvijek lagan. Često sahranjuje samo dijelove tijela ili već jako istrule leševe koji su dugo ležali u vodi. Ipak on je u tome našao svoju zadaću jer u konačnici su, kako kaže, pred smrću svi jednaki, neovisno od njihovog porijekla ili religije. “Ako ne sačuvamo posljednji djelić humanosti onda ćemo uskoro ovdje imati treći svjetski rat”, kaže on.

“Neki su me proglasili ludim”

Dva ili tri puta sedmično on dolazi do groblja kako bi vidio da li je tamo sve uredu. “Neki su me već proglasili ludim”, kaže on sliježući ramenima i nastavlja hodati od groba do groba.

Krivicu za nesreću ovih ljudi Marzoug, bez dlake na jeziku, pripisuje Europi i njenoj graničnoj politici. Umjesto da se investira u Afriku i uvedu vizne olakšice ljudi bivaju prinuđeni na ukrcavanje na brodove. I njegova dva sina su morskim putem otišla u Europu.

Prikupljanje donacija za groblje

Chemseddine Marzoug, migranti

“Možda su ih mrtvi spasili od smrti”, kaže on koji je zapravo uvijek bio protiv tog koraka. “Nakon revolucije su trpili stanje sedam godina, bez posla, bez perspektive”, kaže on. Danas, kaže, pomalo razumije njihovu odluku jer mladi ljudi u Tunisu su de facto kao mrtvi. “Tako oni dostojanstveno umiru na moru ili uspijevaju stići do Europe gdje barem postoji demokratija”, kaže Marzoug.

Jedan drugi grob je već iskopan. To će biti posljednji grob ovdje jer tu više nema mjesta. S obzirom na to da od države nisu dobili podršku Crveni polumjesec sakuplja donacije kako bi kupio novo mjesto za groblje i pogrebni automobil kako mrtve više ne bi morali transportirati u jednom Pick up-u. Ako nas niko neće podržati onda ćemo u budućnosti sakupljati drvo, spaljivati leševe, pepeo staviti u posude i baciti natrag u more, kaže on. To je, kako kaže, jedino rješenje ako mrtvi u zemlji više ne dobijaju poštovanja. “Dok se to ne dogodi, umiranje na Sredozemlju još dugo neće prestati”, kaže Marzoug.