Migrantima je potrebno da ih vidimo kao ljude

Munever Salihović, tuzlanski umjetnik i fotograf, prije nekoliko mjeseci je, uz potporu Europske komisije u Sarajevu, predstavio izložbu o ljudima koji samo žele stići do zemalja zapadne Europe, a koji se nazivaju migrantima. Svaka fotografija sa njegove izložbe nosi posebnu ljudsku priču o osobi koju je fotografirao.

RSE: Vaša izložba “Ljudi” privukla je pozornost i europskih čelnika u BiH. Govori o izbjeglicama sa Bliskog istoka. Treba podsjetiti da ste na isti način i fotografijama ispričali priču i o rudarima iz BiH.

Salihović: Fotografija je nešto iskonsko. Fotografija je dokument, mada fotografija treba da se bavi i estetikom. To je nešto što privlači pažnju širokog spektra ljudi. Treba da zabilježi jedno vrijeme. Generalno, kroz umjetnost mi čitamo istoriju. Moj zadatak je bio da zabilježim ovo vrijeme jer mi se čini da trenutno, ono što možemo i imamo priliku vidjeti u medijima, šalje pogrešnu sliku stvarne situacije i stvarnog problema, koji mi imamo.

RSE: Radi li se ovdje o angažiranoj umjetnosti i može li ona činiti promjene?

Salihović: Mora. Ako se bavite umjetnošću, ne možete se baviti isključivo estetikom. Ako ste umjetnik, morate misliti i to vam je dato. Zato ste i počeli to da radite. To je potreba. Ako živite u ovakvom svijetu, ne možete biti gluhi ili slijepi na ovako nešto i definitivno morate da radite. Mislim da je veliki problem današnjoj umjetnosti što se u stvari sklanja sa puta onome šta se dešava, nekoj mašini, koja nas drobi, pa nekako i sami postajemo dio te mašine. Jako teško je baviti se ovim poslom, jako teško je pričati priču i stavljati, onima koji te finansiraju, prste u oči. Ali, ako ste uporni, ide to, puste vas.

RSE: Vaš rad je posljednjih godina bio vezan za izbjeglice sa Bliskog istoka, ali zanimljivo je da ih niste fotografirali na njihovom putu, nego ste njihove priče saslušali, a onda ih studijski fotografirali. Tko su ti ljudi?

Salihović: To su ljudi koji traže bolji život. To je ono što se nama dešava. Ne razumijem kako ljudi ne vide da nama svaki dan odlaze mladi, uglavnom jako školovani ljudi, možda i najbolji od nas odlaze u zemlje u kojima su sistemi stabilniji, u kojima će oni moći ostvariti ono što oni misle da je život kojim oni žele da žive.

Mladi ljudi imaju internet. Pratim društvene mreže, ali i dalje sam neko ko se poprilično kasno uključio u svijet modernih tehnologija. Ti ljudi žive taj život i nema nikakve razlike. I ja sam imao predrasude, kada sam počeo raditi ovu priču. Činilo mi se da smo možda mi malo ispred njih, ali nismo baš ni u čemu, možda su čak oni ispred nas. Oni internet puno više koriste zato što mi, na neki način, ipak imamo koliko-toliko uređene sisteme, govorim o zapadnim zemljama, u kojima ne morate toliko roviti da bi dobili ono šta treba. Oni moraju jako puno da se trude da bi dobili informaciju. Onda naravno da su snalažljiviji na društvenim mrežama.

RSE: Kakvi su sve uspjesi ljudi koje ste fotografirali?

Salihović: Iznenadili biste se kao što sam se ja iznenadio. Konkretno, jedna priča je meni bila fascinantna. Svi sa kojima sam radio imaju jako interesantne priče. Ima tu vrhunskih muzičara. Kada kažem vrhunski, pričamo o perjanicama država iz kojih oni dolaze, pričamo o ljudima koji su tamo bili visoko pozicionirani.

Recimo, jedan momak je jako fizički sposoban momak. U jednom trenutku sam ušao u neku komunikaciju sa njim jer sam htio da uradim portret sa njim. Nije dobro znao engleski, a onda smo doveli nekog drugog koji govori četiri jezika, koji nam je služio kao prevodilac. Momak je u jednom trenutku uzeo mobitel od mene da mi nešto pokaže na svom profilu na Facebooku. On ima 13.000 pratilaca. Propratio sam šta on radi i skontao sam da je on vrhunski sportista iz Kabula, iz Avganistana. Pitao sam ga kako je moguće da nije mogao naći nekoga u Zapadnoj Evropi, da ga kao takvog, kao vrhunskog sportistu, prihvati? Oni generalno imaju problem što im ne dozvoljavaju da izađu iz svojih zemalja, sa jedne strane. Sa druge strane, Evropa ih neće jer su to ogromne procedure. Morali bi čekati četiri ili pet godina da im dozvole ulazak. To je ogroman gubitak u sportu.

Generalno, to mi je bilo fascinantno. Onda sam poslije toga počeo malo dublje da rovim i našao sam ljude koji su vrhunski biciklisti. Nađete ih na Facebooku, kada vam daju ime i prezime. Nisu to ISIL-ovci. To su ljudi kao i mi, nikakve razlike.

Ono sa čime smo mi imali problem, i što je meni žao, nadam se da će možda nekada doći vrijeme da probam uspostaviti kontakt sa tim ljudima. Danas nam mreže omogućavaju to da možda ispričamo neku priču sa imenom i prezimenom. Ovdje smo mi imali problem jer su to ipak ljudi koji su u tranzitu. Imena nismo pisali, ne da nismo smjeli jer su oni bez problema dozvoljavali da se to koristi. Ipak je to na neki način zaštita, iako je danas, ako pričamo o zaštiti, sa ovim modernim programima, koji vam prepoznaju lica, to skoro nemoguće.

​RSE: Vašu izložbu je kao veoma značajan projekt prepoznala i Europska komisija.

Salihović: Da. Oni su i finansirali taj dio kroz grant Međunarodne organizacije za migracije (IOM). Meni je IOM omogućio da boravim u kampu. Proveo sam četiri mjeseca u kampovima, u tom dijelu gdje su sada migranti, Bihać i okolina. Možda sam i jedini koji je imao priliku da živim sa tim ljudima. Drugačije je to nego kada ste tamo da bi radili. Kada ste obavezni da budete tamo svaki dan sa nekim drugim obavezama ne možete da vidite šta se dešava. Imao sam slobodnog vremena, pa sam baš imao mogućnost da komuniciram sa njima.

Jedna stvar koju mi stvarno zaboravljamo, nije tim ljudima isključivo potrebno da ih nahranite, da ih napojite i da im date da spavaju u toplom. Puno potrebnije je da pričate sa njima, da ih prepoznate kao ljude, da ih pogledate oči, da oni nisu broj. Mi stalno imamo taj problem, nas stalno prebrojavaju nekim brojevima, a mi smo ime i prezime, znamo ko smo i šta smo. Stalno nas guraju u neke brojeve, u neke statistike, u nekakve redove i kolone. Ono što je njima jako važno bilo je to što su oni sa mnom, i kroz mene, uspijevali da komuniciraju sa ostatkom države.

Česta su me pitali šta se dešava, što nas neće, što nas diraju, šta se generalno dešava? Iako, skoro svi kažu da im je kod nas dobro. Možete na društvenim mrežama vidjeti da ljudi pišu nešto drugo. To nije tačno, definitivno mogu reći iz prve ruke. Možda sam jedan od rijetkih ljudi koji je imao priliku provesti četiri mjeseca sa njima. Nisam bio na bilo čijoj strani. Morao sam to zaživjeti.

RSE: Budući da smo ocijenjeni kao društvo predrasuda, koliko nam umjetnost može pomoći da ih se oslobodimo?

Salihović: Sad bi bilo idealiziranje da kažemo kako umjetnici žele da naprave idealnu sliku. Onda kada napravimo savršeno umjetničko djelo, bit će kraj svijeta. Savršeno umjetničko djelo otključava ljudima mozak i da ta poruka, koju šaljete stigne do što većeg broja ljudi. Kada pogodite jednog čovjeka, znači da ste uspjeli.

Kroz ovu izložbu imam feedback ljudi i vidim da sam u stvari dobro pogodio. Znam da sam kod velikog broja ljudi promijenio način razmišljanja o tim ljudima. Umjetnost mora biti pokretač promjena i ukazivati na problem. Ako mislimo da je isključivo kod nas u BiH ovako – nije, svugdje u svijetu je tako, samo što negdje imaju malo više para. Problemi su potpuno isti.

RSE: U Tuzlu, u prosjeku, pristiže svaki dan oko 150 migranata, ako ne i više. Šta mislite, bi li jedna ovakva izložba trebala biti prikazana u Tuzli, ako ništa, zbog empatije prema ljudima koji ovuda samo prolaze i koji eto, kako ste Vi na umjetnički način, kroz fotografiju rekli, svako od njih sa sobom nosi svoju životnu priču. Zašto izložba još nije prikazana u Tuzli?

Salihović: Radimo na tome. Meni to stalno zvoni u glavi, kada kažemo – migrantska kriza, a pričamo o 4.000 do 6.000 ljudi, a znamo da smo u zadnjih deset godina, pročitali ste statistiku, iselili oko 200.000 ljudi. Znači, sada pričamo o tome kako nije kriza to što smo izgubili 200.000 ljudi, a kriza nam je ovo što smo dobili, mada, nismo dobili, to su ljudi u tranzitu.

Definitivno radimo na tome, izložbu ćemo pokazati u Tuzli. Probati ćemo da uradimo što je moguće više sa tom izložbom. Iako, čini mi se da smo možda rijetki, ali evo, borim se, čekam da neko krene za mnom.