Njive u Bratuncu pretvorene u pustinje

Bijeli ljiljan je procvjetao pored korita rijeke Kravice. Podrinje se ponovo budi. Bratunačka sela se oporavljaju nakon nezapamćenih poplava. Okolo su porušeni mostovi, poplavljene kuće, mulj i ogromni nanosi kamenja.

Montažna kućica mladog bračnog para Samire i Elmina Omerovića iz Lolića udaljena je metar od korita rijeke Kravice. Kuća se ranije nalazila 20-ak metara od rijeke, ali je pomahnitala Kravica u maju odnijela skoro kompletnu njivu.

Para ni za podzidu

– Voda nam je odnijela skoro dulum zemlje, sve što smo imali posijano. Odnijela mi je šupu. Iz šupe nismo mogli ništa izvući, jer je tako brzo nosilo zemlju. Već je bila potkopala zemlju ispod šupe i nismo smjeli u nju ulaziti, priča nam Samira, koja zajedno sa mužem već četiri godine živi u Lolićima.

Muž je muzičar i od toga žive, a uz to, dodaje ona, bave se i poljoprivredom. Iako voda tokom poplava nije došla do kuće, ona i muž su iznijeli sve stvari napolje.

– Čak i sat od struje smo odsjekli, jer smo mislili da će i kuća otići. Nekoliko dana smo spavali kod svekrve, priča nam Samira.

Planiraju ostati živjeti ovdje jer drugog izbora nemaju. Potrebno im je uraditi podzidu kako bi se spriječilo dalje prodiranje vode prema kući.

– Za to je potrebno dosta novca, kojeg mi nemamo. Problem je što kod nas niko ne svraća, jer je montažna kućica i misle da niko ne živi tu. Ljudi misle da je ovo nečija vikendica, priča nam Samira.

Stotinjak metara dalje, nakon što se pređe most na Kravici, ulazimo u selo Kamenice. Vidimo razvaljeno korito rijeke, uništene njive, poplavljene kuće… U prvoj živi samohrana majka Ramiza Omerović, njene tri kćerke i preslatka unuka Hana.

Dok nam Ramiza prepričava posljedice poplava, znatiželjna Hana trčkara po uništenoj avliji i igra se sa svojim ljubimcem – psom Leom. Pas je nekim čudom, objašnjavaju nam Omerovići, preživio tri dana u kući bez vode i hrane. Valjda je, pretpostavljaju oni, jeo šećer koji je pronašao u kući.

– Uništeni su mi prizemlje kuće, odjeća, hrana, sve… Ni čarapa nije ostala. Jedan ležaj je ostao, digli smo ga na trpezarijski stol. Ostalo sam bacila. Uništeni su frižider, veš-mašina, električni šporet… Ne znam kolika je tačno šteta, sigurno je nekoliko hiljada maraka, priča nam Ramiza, te pokazuje mjesto gdje su nekad bili štala, usjevi i drva. Sada ta njiva izgleda kao davno napušteni kamenolom.

Ramiza se prisjetila i burne i stravične večeri, kada je sa kćerkama i unukom jedva napustila kuću.

– U osam sati navečer je počela voda da ide na vrata, da preko praga prelazi. Mi smo pokupile papire, kćerka je uzela litar ulja i hljeb u tepsiji. Bile smo na spratu. Voda je sve više i više nadolazila. Curica je vrištala. Komšije su nas zvale telefonom, a zatim došle i izvele nas, priča Ramiza.

Dodaje kako bi voljela da se uradi korito rijeke da se u budućnosti ne bi dešavale slične katastrofe.

Nekoliko kilometara dalje se nalazi mjesto Crvanj. Put je asfaltiran, ali i uništen. Lokalni potoci su na nekoliko mjesta presjekli put do ovog mjesta, gdje živi nekoliko porodica.

U ovom mjestu zatičemo drugu Ramizu Omerović. Njena avlija i njive trenutno liče na pustinju. Potok, kojeg također zovu Crvanj, poplavio je usjeve i nanio neviđene količine kamenja, pijeska i mulja.

– Ovdje sam posijala dulum žita i graha, a dulum krastavaca. Sve je to uništeno. Bili su počeli nicati, lijepo ponikli. Sad je sve zaliveno. Imam i gore četiri duluma žita. Ostao je, možda, dulum. Sve je to zaliveno pijeskom, muljem, kamenjem… Isto je i sa njivom gdje trava raste, priča nam Ramiza.

U prizemlju kuće živi sa mužem i sinom, dok na spratu stanuje njen drugi sin sa suprugom i djetetom. Nemaju nikakvih primanja. Ramiza ima kravu i tele, a snaha kravu i tri ovce.

Nikog svoga

– Mi živimo od toga. Sad su nam svi usjevi uništeni. Ne znamo šta ćemo, priča nam Ramiza, te dodaje: “Izgubila sam svoja četiri brata i oca padom Srebrenice. Majka je umrla od boli za njima. U Devetaku sam je ukopala”.

I onda suze. Podrinjska svakodnevnica. Plače Ramiza, plače i njen muž. Ramiza nastavlja pričati.

– Ko bi mi mogao pomoći? Neko od mojih? Ja nemam nikoga svoga. Tako ni on nema nigdje nikoga. Šta ćeš. Ostali smo hudi sami, priča nam Ramiza.

Pokušali su očistiti ogromne nanose, ali ne ide. Nemaju ni potrebnog alata. Mole dobre ljude za pomoć.

– Kad bi neko mogao da doveze bagere i mašine da ovo očiste. Trebalo bi nam i nešto hrane, da preživi insan, jer je našu hranu odnijela voda. A nemamo ni gdje zaraditi da bismo je kupili, ističe Ramiza.

Napuštamo Crvanj. Povratnici nam zahvaljuju. Vedri su, uspravni i dostojanstveni, kao nikad prije. Poručuju da su svoja imanja i kuće obnovili nakon genocida i da će isto, sa većom željom, uraditi i nakon ovih katastrofalnih poplava.