Poguban uticaj selefija u BiH nije ozbiljno shvaćen

Mevlid Jašarević

Nakon napada Mevlida Jašarevića na zgradu ambasade SAD u Sarajevu prije mjesec dana, pitanje radikalnih, a ponajprije militantno nastrojenih islamskih vjernika, nakon godina guranja pod tepih, u BiH je opet došlo na dnevni red.

Ponovo je policija pretresala kuće po Gornjoj Maoči i okolnim selima, uslijedila hapšenja, pa puštanja na slobodu. Scenarij identičan onome nakon napada na policijsku stanicu u Bugojnu, 27. juna prošle godine, kada je Haris Čaušević zvani Oks pripadnik vehabijskog pokreta aktivirao bombu koja je ubila jednog, a ranila šest policajaca.

Da je slobodi kakva je bila pružena vehabijskoj zajednici kraj, dao je nakon napada na ambasadu naslutiti ministar sigurnosti BiH, Sadik Ahmetović, direktno aludirajući na Gornju Maoču, koja je nakon Bočinje postala centar odakle se šire njihove radikalne ideje.

„Svjedoci ste da smo u februaru 2010. godine i pored svih napada koje smo imali, sa različitih mjesta u Bosni i Hercegovini, koji su nas kritikovali zbog toga što smo izveli policijsku akciju u Maoči, razbili tu grupu ljudi koja je ekskomunicirala zakone Bosne i Hercegovine na tom području. Svjedoci ste i kontinuiranih napada na Ministarstvo zašto je upotrebljeno puno policije i sve ono što je pratilo događaj. Zamislite šta bi imali danas da nismo to uradili tada? Sada je to prostor koji se može kontrolisati. Poručujem policijskim agencijama koje su nadležne za to da i dalje sve osobe, koje na bilo koji način mogu ugroziti sigurnost, bilo kojeg građana u zemlji, moraju držati pod kontrolom“, kazao je Ahmetović, prenosi RSE.

Iako nije direktno spomenuo vehabijski pokret, nakon napada na američku ambasadu, i to na bajramskoj hutbi, reis IZ u BiH, Mustafa ef. Cerić, se jasno očitovao prema militantnom shvatanju islama, aludirajući na selefije. Osudivši čin Jašarevića, Cerić je kazao da „oni koji napadaju muslimansku zajednicu i koji rade na razbijanju zajedništva muslimana u vjeri, praveći sebi zasebne džamije, zloupotrebljavaju i instituciju namaza, i džamije i džemata. Za takve grupe časni Kur’an ima samo riječi osude jer su ta mjesta u službi sijanja razdora.“

Ove su riječi jasno pokazale kako donedavno tihi sukob na relaciji tradicionalnih muslimana u BiH i selefija postaje javan. Posljednji primjer iz Piljužića u Tešnju, gdje vehabije žele preuzeti najveći džemat iako se mještani protive, govori tome u prilog.

„Na prostorima općine Tešanj od 1992. godine zavladao je vehabizam. Oni se ponovo ovdje vraćaju i hoće ovu našu lijepu džamiju i naš najveći džemat u općini Tešanj da rasture.“

„Oni su nas pozivali da mi idemo sa njima. Mi smo to odbijali. Kad su oni vidjeli da mi to nećemo, onda su poduzeli svoje zadatke da bi srušili nas i našeg imama i da bi oni preuzeli i ovu džamiju“, kažu mještani.

Nedovoljni napori Islamske zajednice

Koketiranje islamske zajednice sa selefijama za mnoge je trajalo predugo i dovelo do širenja njihovih stavova i uticaja, pa i represije na vjernike.

Šaćir Filandra, dekan sa FPN u Sarajevu, kaže kako je bilo napora IZ da riješi ovo pitanje, ali da nisu bili dovoljni.

„Suprostaviti se nekom učenju, nekoj ideji, nekoj interpretaciji određenog stava na neki organizirani način je vrlo neprimjereno i nemoguće s obzirom da suprotstavljanje pretpostavlja neku silu. U svakoj situaciji kada se na neku ideju odgovora nekom represijom, adekvatni rezultati se ne mogu očekivati. To je generalno tako. Ne može se reći da Islamska zajednica nije učinila izvjesne napore oko kanoniziranja interpretacije Islama u BiH, ali se može reći da ti napori nisu bili dovoljni“, ocjenjuje Filandra.

Islamski teolog Muhamed Jusić kaže kako zbog same prirode islama nije bilo lako dovesti ova pitanja na dnevni red, što je polako odvelo u anarhiju, te stav da je najbolja politika prema vehabizmu bila nepostojanje ikakve politike. S druge strane, mnogi su zloupotrebljavali postojanje vehabija što je usložnjavalo situaciju:

„To je onda izazvalo jedan kontra stav na bošnjačkoj strani da je najbolje o tome ne govoriti. Da je najbolje to gurnuti pod tepih, pošto se svako otvaranje tog pitanja zloupotrebljava, bilo od nekih lokalnih političkih centara moći, do čak i međunarodnih. To je onda dovelo do toga da je samo produbilo osjećaj da se o tom pitanju unutar Bošnjaka ne raspravlja, kako se ne bi davali argumenti onima koji su željeli da to pitanje ne riješe, već zloupotrijebe za neke dnevno političke ciljeve“, naglašava Jusić, prenosi RSE.

Slična situacija o kojoj govori Jusić postala je bosanskohercegovačka stvarnost nakon što je Obavještajno sigurnosna agencija BiH procijenila, poslije bugojanskog napada, da više od 3.000 ljudi potencijalno prijeti sigurnosti BiH i u svakom momentu mogu napraviti teroristički akt sa teškim posljedicama.

U informaciji koju je OSA proslijedila Parlamentu BiH najveća se pažnja skreće upravo na selefije koji, kako stoji u informaciji, izazivaju među-bošnjački razdor i remetilački su faktor koji bi mogao biti u konfrontaciji sa evropskim i euro-atlantskim integracijama. OSA je također skrenula pažnju i na finansiranje skupina selefija, iznoseći stav kako se radi o novcu koji dolazi iz inostranstva, te da se prenosi bez potvrda i tragova.

Od Bočinje do Maoče

Ova je informacija iskorištena za političke obračune. Dok su političari iz RS smatrali kako se novcem finansira stvaranje islamske države i da se BiH u to polako pretvara, bošnjački su pak djelovanja svodili na pojedinačni akt, uspoređujući to s drugim sličnim, ali ne isključivo vehabijskim djelovanjem.

Tada zastupnik u bosanskohercegovačkom Parlamentu, a danas član Predsjedništva BiH, Bakir Izetbegović, na informaciju OSA-e svojevremeno je ovako reagovao:

„U RS su 102 povratnika ubijena u nekih desetak godina povratka. Da li je to terorizam – Kada curicu od 16 godina prostrijele kroz glavu? Ovaj Oks, pomalo se šprdaju s tim, da je roker, jeste bio roker, čudak čovjek, on je uradio ovu stvar, ali ubice Pukanjića i Kopanje i Vukelića nisu imali bradu. Jesu li oni to amnestirani zato što nemaju bradu?“

No, OSA kaže da je bilo i drugih slučajeva terorizma od strane selefija, pozivajući se na slučajeve Begtašević i drugi, Rustempašić i drugi, te slučaj Muamer Topalović.

Priča o vehabijskoj, ili selefijskoj, zajednici u BiH počinje još od vremena kada su u jedinice ARBIH stigli borci iz zemalja islamskog svijeta, te oformili jedinicu nazvanu El- mudžahedin. Nakon rata naselili su se u mjesto zvano Bočinja, gdje su napravili zatvorenu zajednicu. Kasnije, oni radikalniji napuštaju Bočinju i odlaze u Gornju Maoču i još više se zatvaraju.

Njihov je vođa Nusret Imamović. Dok je njegov prethodnik Jusuf Barčić pokušavao svoje stavove nametnuti Islamskoj zajednici u BiH, zbog čega je sa njima bio u sukobu, Imamović se to nije trudio. Očuvao je zajednicu odakle i danas širi svoje ideje i prikuplja sljedbenike, iako je nekoliko puta hapšen ili ispitivan u vezi sa počiniocima terorističkih akata ili prijetnji uključujući i samog Jašarevića. Povezuju ga i sa vehabijskom zajednicom u Beču koja je prema mnogima rasadnik radikalnih islamista u regionu, te centar odakle se uz podršku Saudijske Arabije i finansiraju.

Ipak, većina selefija nije militantno nastrojena. Mnogi žive povučeno, izbjegavaju medijska pojavljivanja i njihov je komentar da im oni koji drugima čine zlo, a svrstavaju se među njih, štete.

Oni koji kratkih pantalona i dugih brada, propovijedaju Islam stran prakticiranju vjere u BiH, uglavnom nisu prihvaćeni od muslimana koji svoje vjerovanje temelje na 500 godišnjoj tradiciji.

Ono što je stvarnost u BiH jeste da se zahvaljujući, između ostalog i nesređenom društvu može očekivati sve više onih podložnih uticaju selefija.

Kako je i OSA svojevremeno navela, smatra se da selefije finansiraju djecu bez roditelja ili one socijalno ugrožene, te im s vremena na vrijeme obezbijedi i pomoć u knjigama, školskom priboru, odjeći i sl., što njihov uticaj čini mnogo većim od onog koji ima nesređena država.