Poljoprivredno spaljivanje je opsano i štetno!

Zbog nekontrolisanog paljenja niskog rastinja i izazvanih požara, vatrogasne brigade intervenisale su proteklih dana širom RS. Paljenje korova pričinilo je materijalnu štetu, ali je odnijelo i četiri ljudske žrtve u RS u proteklom periodu. Vatrogasci apeluju na građane da se u čišćenju svojih domaćinstava uzdrže od bilo kakvih oblika paljenja na otvorenom. To je naročito opasno pri jakim naletima vjetra, što može prouzrokovati brzo širenje požara i dovesti do povećanja površine zahvaćene požarom.

paljenje trave
paljenje trave

Međutim, pored opasnosti od požara, poljoprivredno spaljivanje višestruko je štetno i za tlo i za zdravlje ljude.

Svake godine smo svjedoci velikog broja požara izazvanih paljenjem žetvenih ostataka. Bezobzirno paljenje žetvenih ostataka se ne smanjuje po obimu iako se poljoprivrednicima svake godine skreće pažnja da je to najlošiji način uklanjanja žetvenih ostataka sa njive. Šta sa ostatkom usjeva u poljima na kraju rastne sezone, bukvalno je „goruće“ pitanje. Neki farmeri preferiraju „jeftin pristup“ ali sagorijevanje nije dobro za tlo, a dim koji tim putem nastaje je opasnost po zdravlje.

Poljoprivredno spaljivanje predstavlja upotrebu vatre za smanjenje ili odlaganje vegetativnog otpada iz poljoprivrednih aktivnosti. Neke uobičajene prakse koje uključuju sagorjevanje na terenu su: spaljivanje velike površine ostataka usjeva nakon žetve, smanjivanje viška biljnih materijala, kontrolu bolesti usjeva, korova ili štetočina ili održavanje prinosa usjeva; odlaganje gomile poljoprivrednih ostataka, kao što su grane iz voćnjaka ili sijeno; i čišćenje vegetacije iz kanala za navodnjavanje i kanala.
Iako zdravstvene posljedice po ljude od sagorevanja poljoprivrednih ostataka nisu u potpunosti istražene, neosporna je činjenica da relativno kratka izloženost može izazvati i velike opasnosti po zdravlje. Mnoge komponente poljoprivrednog dima uzrokuju zdravstveni problem zbog sagorevanja ostataka žitarica.

Ostatak usjeva sadrži i određeni procenat organskih pesticida i koji negativno utiču na životnu sredinu. Preko 98% prskanih insekticida i 95% herbicida dolazi na odredište koje mu je prvenstveno namijenjeno, ali isto tako stiže na odredišta koja mu nisu namjenjena: vazduh, vodu, dno sedimente i hranu.

Negativni efekti spaljivanja se ogledaju kroz degradaciju zemljišta, infiltraciju vode i prenošenje pesticida putem pepela gorivih ostataka. Spaljivanje može dovesti do velikog uništavanja postojećih usjeva ako je spaljivanje van kontrole. To će uzrokovati gubitak ugljenika, povećati eroziju tla i prisustva dima te tako zagaditi vazduh i potencijalno prouzrokovati bolesti poput bronhitisa, emfizema, astme, iritacije očiju, itd.

Spaljivanje strnjišta i njiva je proces štetan i za farmere jer „spaljujući“ štetočine i otpad spaljuju i korisne organizme i resurse.

S druge strane, postoje i studije koje pokazuju da spaljivanje ostataka pomaže u bržem zagrijavanju tla i bržem sušenju zemljišta za uzgoj plodova naredne sezone. Spaljivanje ostatka usjeva može povećati količinu kalijuma i fosfata u zemljištu, koji pomažu zemljištu u borbi protiv patogenih uzročnika bolesti i insekata. Takođe potpomažu eliminaciji patogena za bolesti i insekte.

Međutim, više desetina godina istraživanja pokazalo je da, iako mogu postojati kratkoročne prednosti za sagorevanje ostataka usjeva, ova metoda uklanjanja ostataka sporo ali sigurno, smanjuje zdravlje zemljišta što će na kraju rezultirati smanjenom produktivnošću koja se ne može poboljšati ni uz povećanje mineralnih đubriva. Ono što može, u početku, biti atraktivno kao kratkoročna korist, postaje dugoročno povećanje troškova u hranljivim tvarima i upravljanju proizvodnjom usjeva. Troškovi koji se odnose na gubitak organske materije i hranljivih sastojaka od sagorevanja ostataka usjeva prevazilaze njegove koristi.

Spaljivanje značajno smanjenje ukupnu količinu ugljenika i azota u zemljištu.

Količina odnosa C:N pri zadržavanju ostataka povećava se i održava veću aktivnost mikroba, obezbjeđujući brzu dekompoziciju organskih materija i oslobađanje hranljivih materija u zemljište. Gorenje smanjuje izvore ugljenika za mikrobe, smanjuje nivoe amonijuma u zemlji i dostupni fosfor tla. Pored toga povećava se erozivnost zemljišta, doprinosi nižim količinama organske materije i smanjenom unosu vode i njenom zadržavanju u zemljištu.

Spaljivanje u poljoprivredi može proizvoditi veliku količinu dima u vrlo kratkom vremenu.

Zabrinutost zbog uticaja na javno zdravlje, sigurnost i životnu sredinu dovela je do zakonske regulative i zabrane spaljivanja na poljoprivrednim zemljištima.
Iako je paljenje ostataka ostataka na poljoprivrednim zemljištima zakonom zabranjeno i protiv ove mjere su poznate i kazne, paljenje žetvenih ostataka se ne smanjuje.

Kazne za paljenje ostataka na poljoprivrednim zemljištima su propisane Zakonom o poljoprivrednom zemljištu SGRS 93/06 i Izmjene zakona o poljoprivrednom zemljištu 14/10. Svako neovlašćeno paljenje poljoprivrednog zemljišta se kažnjava novčanom kaznom za firme ili preduzeća od 15.000 do 45.000 KM a za ovlaštena lica od 3.000 do 9.000 KM (član 74. i 75., odnosno član 25).

Fizička lica treba da izdvoje od 1.000 do 3.000 KM za paljenje ostataka na poljoprivrednim površinama.

Poljoprivrednicima bi bilo dobro i predstaviti alternativne načine na koje se žetveni ostaci mogu ukloniti sa parcele i iskoristiti. Ako znamo da po 1 ha imamo približno žetvenih ostataka koliko i prinosa zrna koji u energetskoj vrednosti zamjenjuju približno 2000 l dizel goriva, to znači da se šteta od paljenja žetvenih ostataka ne može sagledavati samo iz ugla štete na usjevima, nego i šire. Ko spaljuje žetvene ostatke, spaljuje novac.

Spaljivanjem žetvenih ostataka ugrožava se i opšta bezbjednost životne sredine ali i samih građana jer se vrlo često vatra proširi i zahvati površine koje se nalaze ili uz puteve ili naseljena mjesta.

Spaljivanje zelenog otpada, pa samim tim i žetvenih ostataka ne samo da je štetna mjera nego je, kako je ranije navedeno i zakonom zabranjena.

Ukoliko postoji dobar razlog za spaljivanje potrebno je da se traže dozvole. Kroz dozvolu se može ograničiti vrsta i količina poljoprivrednog materijala za spaljivanje i ograničiti sagorevanje do onog vremena kada su kvalitet vazduha i meteorološki uslovi najpogodniji odnosno kada su posljedice nastalog dima svedene na minimum.

Flora i fauna zemljišta

Struktira lanca ishrane u zemljištu je vrlo kompleksna i sastavljena od velikog broja pripadnika određenih populacija koje variraju sa zastupljenošću u zavisnosti od pojedinih agroekosistemima. Ukoliko je zemljište zdravo, njega naseljava veliki broj bakterija i organizama koji se njime hrane ali ako se u zemljištu nalazi određena koncentracija toksičnih materija i pesticida, taj broj organizama koje naseljavaju određeni agoeskosistem se može drastično smanjiti u korist patogena. Kada se to desi, dolazi do pojave raznih bolesti.

Organizmi zemljišta se klasifikuju u 3 osnovne grupe:
• Mikrofauna, <0,1 mm (nematode i protozoe);
• Mezofauna, organizmi promjera tijela od 0,1 do 2 mm;
• Makrobiote, organizmi vidljivi goli okom beskičmenjake (puževi, gliste, larve i dr,) i kičmenjake (gušteri, miševi, krtice, zečevi i dr.) .

Alen Kunis je za Agroklub iznio svoje rezultate isrtaživanja koje kaže da na dubini od 5 do 20 cm, po jednom hektaru zemljišta srednje kvalitete, nalazi se oko 140 kilograma algi i oko 10.000 kilograma raznih gljivica i bakterija. Takođe po jednom hektaru zemljišta iste kvalitete i navedenoj dubini sloja zemljišta nalazimo oko 4.200 kilograma glista i drugih beskičmenjaka. Kada se uzmu svi navedeni parametri flore i faune, računajući i razgradnju bio mase, ukupna količina živih organizama bitnih za održavanje i opstanak prirodne plodnosti poljoprivrednog zemljišta iznosi oko 25.000 kilograma po hektaru.

On navodi da navedeni živi organizmi flore i faune u tlu poljoprivrednog zemljišta ostaju na životu pri normalnim temperaturama vezano za godišnja doba. Većina na temperaturama od 10-20°C, ili 20-35°C, a manji broj organizama ostaje na životu pri temperaturama od 50-60°C, a samo rijetki do 80°C.
Iako zemljište spada u abiotičke, nežive faktore, ono je puno života. Zemljište je heterogeni sastav koji je izrazito osjetljiv na promjene koje se dešavaju u i na površini tla.

Flora i fauna u tlu obradivog poljoprivrednog zemljišta je vrlo osjetljiva na visoke temperature i toplotnu energiju u dubini tla koji se razvijaju u prosecu spaljivanja.

Negativne posljedice temperatura koje se ravijaju prilikom izgaranja mase sa strnjišta i slame su nesagledive. Temperatura se razvije od 200 do 400°C a prenošenje toplote koja ide u dubinu zemljišta je zabilježeno i do kritičnih 35- 50°C za floru i faunu u tlu kao i kritičnih 60°C za raslinje, lišće i stabljike ratarskih kultura, te grančice trajnih nasada, voćnjaka i vinograda.

Štete su mnogostruke: ugroženi su susjedni usjevi; ugrožena je životna sredina; smanjuje se kvalitet zemljišta; uništava se humus; ugrožavanje divljači; neophodno povećanje unošenja mineralnih đubriva i dr.

Gorenje poljoprivrednog otpada stvara nespecifične izvore zagađujućih materija za atmosferu i odvija se na veoma velikim područjima. Zbog toga je teško izmeriti i regulisati nastale emisije. Uslovi zapaljivosti i sagorevanja variraju, a pesticidi mogu biti prisutni. Spaljivanja doprinosi klimatskim promjenama, jer su među puštenim jedinjenjima gasovi sa efektom staklene bašte i zagađivači koji izazivaju klimatske promjene.

Pored toga, ovi nepotpuni procesi sagorevanja proizvode dioksine, koji su vrlo toksični, kancerogeni zagađivači.

Spaljivanje poljoprivrednih otpadaka je značajan izvor dioksina

Spaljivanje biomase kao poljoprivredna praksa smatra se značajnim izvorom dioksina. Faktori koji učestvuju u emisiji dioksina su uslovi sagorevanja, sadržaj hlora i prisustvo pesticida apsorbovanih u lišće i stabljike poljoprivrednog otpada.

Na primjer, u Tajvanu je utvrđeno da je tokom nedelje najintenzivnijeg sagorevanja u poljoprivredi koncentracija dioksina u atmosferi do 17 puta veća nego u nedeljama kada takav spaljivanje nije prisutno. U Kini je veća količina dioksini se emituju u pokrajinama sa više poljoprivredne proizvodnje – što predstavlja između 10 i 20% ukupnih emisija dioksina – nego u provincijama sa manjim poljoprivredna proizvodnja. Rezultati studija pokazuju da se tokom procesa sagorevanja formiraju dioksini zbog prisustva hlorisanih pesticida, kao što su fungicid pentaklorofenol (PCP) i herbicid poznat kao 2,4 dihlorofenoksiocetne kiseline (2,4-D). Dokazano je, na primjer, da se emisije dioksina povećavaju za 150 puta kada se biomasa tretirana sa 2,4-D je izgorjela. Takođe, dioksini koji se otpadaju u zemljište putem pepela povećavaju se kad se zapali poljoprivredni otpad zagađen pesticidima.

Na primjer, emisije dioksina su između 35 i 270 puta veće u slučaju kukuruznih stabljika tretiranih pesticidima, u poređenju sa količinom dioksina koji se oslobađaju kada takav otpad nije bio tretiran

Prijedlozi za prevazilaženje i sprečavanje navedenih negativnih pojava su sljedeći:

• podići nivo informisanosti o štetnosti paljenja žetvenih ostataka na viši nivo;
• upoznavati poljoprivrednike sa pozitivnim primjerima korišćenja žetvenih ostataka (sakupljanje, baliranje i dalje korišćenje kako u stočarstvu i proizvodnji energije tako i u druge svrhe);
• iznalaziti mogućnost efikasnijeg sitnjenja žetvenih ostataka radi lakšeg zaoravanja na parceli (kvalitetnija i odgovarajuća mehanizacija) i
• povezati poljoprivrednika sa potencijalnim kupcima žetvenih ostataka.

Posted by on 2019-03-14. Filed under Banja Luka, Bijeljina, Bosansko Grahovo, Mostar, Sarajevo, Vijesti iz BH gradova. You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

You must be logged in to post a comment Login