Žrtve trafikinga nezaštićene, kazne za počinioce blage

U nekoliko bosanskohercegovačkih gradova u utorak je obilježen Evropski dan trgovine ljudima.

Iako je Bosna i Hercegovina u međunarodnim izvještajima dobila pozitivne ocjene kada je riječ o borbi protiv trgovine ljudima, nevladin sektor bh. vlastima zamjera da nije urađeno dovoljno na harmonizaciji zakona unutar države, zbog čega žrtve trgovine nisu zaštićene, a organizatori, najčešće, ne budu kažnjeni.

To je i razlog zbog koje su žrtve u lokalnim zajednicima stigmatizirane. U Bosni i Hercegovini godišnje se identifikuje oko sedamdesetak žrtava trgovine ljudima.

Iako je u proteklih nekoliko godina zabilježeno da su žrtve iz BiH bile predmet trgovine prisilnog rada u Azerbejdžanu, Sloveniji, Hrvatskoj i drugim evropskim zemljama, u posljednje vrijeme maloljetne djevojčice i djevojke se seksualno iskorištavaju unutar države, kaže Mara Radovanović iz nevladine organizacije „Lara“ iz Bijeljine.

„Oni te djevojčice koje se seksualno eksploatišu i uzimaju pare za to, drže na uzdi uz pomoć prijetnji. Prijete im u život njihovog brata, sestre, oca, majke. Osim toga vremenom ih navuku na drogu, tako da one postaju ovisnice“, opisuje Radovanović.

Žrtve trgovine ljudima u Bosni i Hercegovini nisu adekvatno zaštićene na sudovima. Dešava se da nekoliko puta daju iskaz, zbog čega se u više navrata susreću sa trgovcima.

Uprkos tome što u najvećem broju iskazi ukazuju na organizovanu trgovinu ljudima, kazne za počinioce su blage i kreću se od šest mjeseci do godinu dana uslovno.

„Kažnjene su sitne robe, uvijek oni koji su najniži u lancu. Vrlo teško se dođe do organizatora trgovine ljudima. Ja ne znam da je u BiH ijedan osuđen na neku visoku kaznu“, navodi Lana Jajčević iz banjalučke nevladine organizacije „Udružene žene“.

Nevladine organizacije sačinile su izvještaj o trgovini ljudima u BiH, ali, kako navode, nemaju ga kome dostaviti jer Vijeće ministara još nije konstituisano. Ističu i da bh. vlasti i nisu pretjerano zainteresovane za saradnju u ovoj oblasti, a na naše pitanje zbog čega, Samir Rizvo, državni koordinator za borbu protiv trgovine ljudima i ilegalne imigracije, odgovara:

„S obzirom na veliki broj nevladinih organizacija koje se trude biti uključene u ovaj problem, nije realno ni očekivati da sve one imaju potpunu saradnju i koordinaciju aktivnosti sa državnim institucijama koje su nadležne za ovu oblast.“

Nedovoljno finansija

Jedan od problema u Bosni i Hercegovini, kada je riječ o trgovini ljudima, je i taj što su krivični zakoni različiti i nisu harmonizirani. Na to upozorava i izvještaj State Departmenta, ali i direktiva Vijeće Evrope.

Hajrija Hadžiomerović – Muftić, federalna tužiteljica, kaže kako se zbog toga dešava da se krivično djelo koje bi trebalo da bude okvalifikovano kao trgovina ljudima, preinači u krivično djelo prostitucije, za koje je predvđena blaža kazna.

„Sve ono što nije usaglašeno dovodi do problema u praksi i utiče na efikasnost i djelotvornost krivičnog postupka i, naravno, na izricanje krivično-pravnih sankcija, koje bi bile daleko strožije da su definisane kao krivično djelo trgovine ljudima“, kaže ona.

Američki ambasador u BiH Patrick Moon napominje:

„Iako je Bosna i Hercegovina usvojila četveregodišnji Akcioni plan za borbu protiv trgovine ljudima, reforme na tom polju nisu završene. Entitetski i zakoni u Brčko Distriktu treba da budu usaglašeni kako bi trgovina ljudima bila tretirana kao poseban zločin, a počinioci adekvatno kažnjeni. Na to upozorava i državna Radna grupa. State Department, također, apeluje na bh. vlasti da hitno istraže sve potencijalne slučajeve trgovine ljudima i da kazne sve trgovce i one koji su, možda, vladini zvaničnici i učestvuju u ovom krivičnom djelu.“

U BiH postoje četiri sigurne kuće za žrtve trgovine ljudima, ali samo dvije finansira država. Kakav je odnos bh. vlasti prema žrtvama pokazuje i primjer da se godišnje za ovu populaciju izdvaja 100.000 eura. Primjera radi, susjedna Hrvatska za pomoć žrtvama izdvaja četiri puta više, piše RSE.

„Sadašnje procjene govore da je na godišnjem nivou potrebno osigurati negdje do 350.000 eura za sadašnji broj žrtava da bi program, uslovno rečeno, odgovarao svim potrebama samih žrtava. Naročito kao podršku malim programima reintegracije mi izdvajamo u našem budžetu oko osamdesetak hiljada maraka, što je nedovoljno i samo pokriva osnovni nivo zaštite, što je, naravno, i osnovna obaveza države. Mislim da trebamo više od toga“, smatra Saliha Đuderija, pomoćnica ministra za ljudska prava i izbeglice BiH.

Jedan od problema kada je riječ o trgovini ljudima u BiH, a na osnovu izvještaja State Departmenta, je i taj što policija i drugi zvaničnici namjerno ignorišu izrabljivanje žrtava u zamjenu za isplate. Samo u septembru prošle godine, bh. vlasti su obustavile istragu protiv 17 osoba, u koje je bilo uključeno i nekoliko zvaničnika.

Istovremeno, uprkos izvještaju nevladine organizacije koja pruža zaštitu žrtvi čije iskorištavanje je počelo kada je imala 14 godina, vlasti nisu izvjestile ni o napretku u tom slučaju u koji su uključena dva lokalna zvaničnika. Iako je za njih utvrđeno da su učestvovali u prisilnom prostituisanju troje djece, obojica su puštena iz pritvora i nisu kažnjeni.