Ahmo čuva ključeve Bulogovine

Bulogovine

Selo Bulogovina je dobilo ime od njemačke riječi „balg“ (mijeh, mješina), jer su ovdašnji seljani od ovčijih i kozijih koža pravili mijehove za raspaljivanje vatre. Danas u ovom selu ima svega 13 kuća.

Težište proizvodnje srebra u 14. vijeku u Bosni bilo je uvijek tamo gdje se, zbog bogatstva nalazišta, najlakše moglo doći do ovog plemenitog metala. Srebrenica je po tome postala poznata još iz davnina (prvi pisani trag datira iz 1352. godine). Tako su ovdje iz Saksonije stigli i Sa(k)si, njemački srednjovekovni rudari koji su tada radili po čitavoj Evropi. Oni su imali veoma značajnu ulogu u vrlo ranoj fazi razvitka bosanskog rudarstva. Oko rudnika Sase (danas istoimeno selo) u srednjem vjeku, postojalo je više rudarskih revira i topionica. Uz ime Sase, do danas su u ovom kraju sačuvani i nazivi lokaliteta iz njemačke rudarske terminologije, kao i drugi termini njemačkog porijekla.

Selo Bulogovina nalazi se dvadesetak kilometara od Srebrenice, zapadno u brdima Sućeske, na trasi karavanskog puta što je iz nekadašnje Domavie (Domavia – Srebrenica u rimsko doba) rudarskog grada i sjedišta rimske rudarske administracije za provincije Panoniju i Dalmaciju vodio do Dubrovnika. Pretpostavlja se da je selo Bulogovina dobilo ime od njemačke riječi „balg“ (mijeh, mješina) jer su ovdašnji seljani od ovčijih i kozijih koža pravili mijehove za raspaljivanje vatre u pećima gdje su se topila ruda.

Rudara Sasa odavno nema ovdje, a Bulogovina je ostala. Pred početak rata 1992. godine u Bulogovini je živjelo blizu 200 stanovnika u 37 domaćinstava. Danas je ovdje 13 kuća, a samo jedna porodica tu živi stalno, tokom cijele godine. Mještani koji su preživjeli rat rasuti su diljem planete, jer kažu da Srebrenčana ima od  Evrope do Amerike i od Australije do Aljaske.

Moja duša razapeta na tri strane

Na kaljavom putu u selu, zatičem Nurifa Ademovića, kojeg zovu Brko. Njegova djeca žive u Sarajevu i u Americi. On za sebe kaže da je vječiti putnik jer stalno obilazi djecu ali ga nešto vuče da se sve češće vraća u rodnu Bulogovinu.

„Kuću u Bulogovini sam obnovio i ovdje provodim dobar dio godine. Zapravo ja živim na relaciji Bosna – Amerika. Nekoliko mjeseci godišnje provedem u Americi kod djece, jer ne mogu da ne vidim unuke dugo. Ostatak vremena sam u Bulogovini. Ja ovdje dišem punim plućima iako je na mojim leđima, haman sedamdeset godina”, kaže Nurif i dodaje: „Volim ja ovdje da budem, meni je lijepo. Uređujem polako svoje imanje, zasadim koju voćku, kalemim, nikad se ne zna ko će ubrati, a meni sevap upisati. Uvijek kažem da je moja duša razapeta na tri strane,ali nešto me vuče Bulogovini. Ovdje se ipak osjećam najljepše.“

Ahmo čuvar sela

Pred kućom iz čijeg se odžaka jedino dimi u selu, dočekuje me Nurifov rođeni brat Ahmo Ademović. On, njegova supruga Muša i sin Nedim su jedini stalni stanovnici sela. Vratili su se 2000. godine i popravili kuću u Bulogovini. Ahmo Ademović je najbolje godine svog života proveo u Beogradu, gdje je radio prije rata. Počinje svoju životnu priču: „Mladost sam proveo u Beogradu. Radilo se dosta, ali se i zarađivalo. Uspio sam i napraviti kuću koja je zapaljena padom Srebrenice. Mladost prođe u Beogradu, a eto starost u Bulogovini. Kada smo se vratili, popravili smo kuću i tu smo već 15 godina. Lijepo nam je, radimo. U izbjeglištvu sam bio, ali nigdje nema bolje nego na svom, u svojoj kući. Ne kajem se što sam svjetla velegrada zamijenio za ovu svoju ljepotu, svoje selo, svoju Bulogovinu. Ovdje sam se rodio, ovdje očima progledao, a ovdje ću svoje oči i da zatvorim, ako Bog da“, kaže Ahmo.

Ademovići su vrijedni domaćini, bave se poljoprivredom i stočarstvom i imaju više od 80 ovaca, krave i teladi. Kažu da život u Bulogovini i nije loš, ko hoće da puno i naporno radi.

„Ljeti je drugačije, dođe našeg svijeta iz dijaspore i Federacije BiH. Hvala Bogu, imamo i uspješnih ljudi koji nisu zaboravili svoju Bulogovinu, neki su napravili kuće ovdje i povremeno dođu. Bitno je da dođu i dovedu svoju djecu“, kaže Ahmo koji je i svojevrstan čuvar sela, jer svi oni koji su obnovili svoje kuće, a ne žive u Bulogovini, ključeve kuća na čuvanje ostavljaju Ahmi.

„Ispade tako da ja čuvam cijelo selo. Ključevi cijelog sela su mi ovdje u  ladici“, pokazuje Ahmo, i kaže da se najviše raduje kada mu iz grada dođu unuci. „Moj stariji sin živi u Srebrenici, u gradu. Ima dva sina, to su moji sokolovi. Oni kad dođu ovdje ja sam sretan, jer za djecu i unuke insan živi. Radost je to“, kaže Ahmo.

Ahmina supruga Muška jedina je žena u selu. Pitamo je kako je njoj živjeti ovdje: „Kako? Teško je, ali navikne se živ insan na sve. Voljela bih i ja da imam makar jednu konu s kojom bi’ kahvu popila i mogla se ispričati, ono ženski, al’ šta ćeš, tako nam je kako nam je. Ljeti je opet lakše, dođe poneko pa porazgovaramo. Najveća radost mi je kad dođu unuci“, kaže Muška

Put najveći problem

Ahmo kaže da mu samo dvije stvari smetaju. Prva je samoća:  „I na to se čovjek navikne, ali put mi je najveći problem jer ponekad smo ovdje kao u zatvoru, ne možemo iz sela izići. Zimi je problem veliki snijeg jer se slabo čisti, a ljeti šumsko gazdinstvo izvlači drvo. Još kad padnu kiše raskalja se i kroz blato jedva traktor može proći“, kazuje Ahmo.

Prije četiri godine zbog dugotrajnih, obilnih kiša pojavila su se klizišta pa je put koji Bulogovinu spaja sa Derventom i dalje sa Milićima bio presječen. Iako je to bilo najveće klizište na području opštine Srebrenica više od dvije godine niko ništa nije radio i put je bio neprohodan za vozila. Na inicijativu i vlastito učešće stanovnika nekoliko okolnih sela i uz podršku opštine Srebrenica klizište je sanirano, a putna komunikacija ponovo uspostavljena 2016. godine. Put je makadamski, ali zasad boljeg nemaju i mještani ovog kraja žele problem puta riješiti trajno. Kako je veliki broj nekadašnjih stanovnika Bulogovine i okolnih sela danas nastanjen u dijaspori a žele pomoći svom kraju u toku su pripreme i prikupljanje novca da  se nekoliko kilometara puta asfaltira, kako bi u svako doba mogli doći u svoje selo.