Alena Džebo, autorica humanog pozorišnog projekta: Svako ima svoje JA

U Katoličkom školskom centru Sveti Josip održana je premijera pozorišnog performansa “Tamo gdje se osjećam sigurnim – Ovo sam ja“, kojeg su zajednički realizirali Savez organizacija za podršku osobama sa intelektualnim teškoćama FBiH SUMERO, Udruženje dramskih umjetnika Altteatar i USAID misija u Bosni i Hercegovini.

Alena Džebo

Glavni protagonisti projekta bile su osobe sa intelektualnim teškoćama, njih dvanaest, koje su kroz pozorišni performans progovorile o svojim najintimnijim dilemama, pokazujući svoje drugo JA. Performans se realizira u okviru projekta “Osnaživanje i rehabilitacija osoba sa invaliditetom u BiH”, a inspirisan je teorijom kanadskog psihijatra, Erica Bernea, koji je u svojoj teoriji motivacije kao temeljnu potrebu koju svaki pojedinac želi zadovoljiti u kontaktu s okolinom istakao glad za prepoznavanjem.

• Kako ste zadovoljni premijerom i prijemom publike?
Publika je prihvatila priče osoba sa intelektualnim poteškoćama kao svoje, prepoznali su se u njima i osjetili svu snagu emocije koju samo iskren glumac i pripovjedač može poslati sa scene. Nadamo da ovaj proces nije gotov. Ovo je tema o kojoj treba pričati svaki dan i ne treba dozvoliti da ovakvi projekti budu incidenti.

• Kako ste došli na ideju kreiranja jednog ovakvog pozorišnog projekta?
Od početka sam znala da nećemo raditi nikakav klasični dramski tekst, već da ćemo se igrati sa drugačijom formom, onom koja će njima biti ugodna ali izazovna i koja će od njih tražiti da zarone u svoje duše i podijele priče koje se su inače skrivene od javnosti.

• Možete li nam približiti proces rada sa glumcima, na koji način ste došli do njihovih dilema i strahova o kojima govore u performansu?
Istraživanja E. Bernea i “Teatar potlačenih” A. Boala bili su inspiracija za sami proces. Više od mjesec dana samo smo se igrali, istraživali, improvizovali, bavili se neverbalnim izrazom, pričali priče, i kroz takav pristup osobe se postepeno otvaraju. Nama je bilo važno da se kroz intimne, lične priče dotaknemo zapravo univerzalnih ljudskih prava i potreba, i da otkrijemo način na koji će ta prava i osobe biti prepoznate i priznate.

Nadam se da sama predstava za njih nije kraj procesa, već da će im pomoći u daljnjem životnom putu, da budu slobodniji, otvoreniji, hrabriji u odlukama i pitanjima koji se dotiču svake osobe sa invaliditetom ili posebnim potrebama.

Pokazati na pojedinca

• Projekat je poseban po mnogo čemu. Kako je bilo raditi sa osobama sa invaliditetom i koliko su bitni ovakvi projekti za razbijanje predrasuda društva?
Naše društvo je sklono s visine i distance posmatrati ljude s invaliditetom, stavljajući ih skoro uvijek u inferioran položaj. Ovaj i slični projekti treba da pokažu na pojedinca, koji ne postoji samo unutar određene grupe, organizacije ili udruženja (i na taj način pripada negdje tamo, daleko od nas), već na čovjeka kojeg prvenstveno određuje njegovo ime, život, nade, očekivanja, karakter, a tek onda to što je osoba sa određenim poteškoćama. Stoga je bilo neizmjerno lako i emotivno raditi s Kenom, Sanjom, Belmom, Darijom itd, jer oni su željeli samo to, da njihovo JA bude priznato i da ih se prihvati kao ravnopravne građane ovog društva.

• Kakvi su planovi za budućnost, da li će performans imati nova igranja?
Savez organizacija za podršku osobama sa intelektualnim poteškoćama Sumero, djeluje u nekoliko gradova u BiH i mi se nadamo da ćemo ovu priču podijeliti i sa građanima tih gradova. Također postoji velika želja da napravimo sličan projekat i u ostalim centrima djelovanja jer vjerujemo da priče ljudi u manjim bh. gradovima  imaju posebnu težinu i važnost.

oslobodjenje / bih-x