Andrej Jovandić, profesor filozofije i sociologije iz Banjaluke: Osoba sa disleksijom ne mora biti neuspješna!

Andrej Jovandić

Andrej Jovandić je profesor filozofije i sociologije iz Banjaluke i strastveni čitalac. Sve to ne bi bilo neobično da ne znamo da je Andrej disleksičar. Andrej je u potrazi za poslom u struci, ili poslom koji je blisko povezan sa njegovom strukom. Dok traga za poslom, Andrej drži stručne edukacije po školama širom RS. Osnivač je Udruženja disleksičara “Ja”, koje ima dva cilja, a to su podizanje svijesti o tome šta je disleksija, kao i očuvanje mentalnog zdravlja različitih ciljnih grupa.

Andrej kaže da tokom školovanja nije nailazio na razumijevanje nastavnika, a teškoće koje je imao u učenju proizilazile su iz neprilagođenog nastavnog procesa. Zbog nedovoljnog poznavanja fenomena disleksije, nastavnici nisu bili u stanju da prepoznaju simptome disleksije kod Andreja.

„Zbog neprilagođenog nastavnog procesa i nerazumijevanja nastavnika, te psihološkog pritiska, moji rezultati u učenju su bili minimalni. Bio sam etiketiran kao lijen, nezainteresovan i sa smanjenim kognitivnim sposobnostima, te stigmatiziran od sredine. Najteži momenti tokom školovanja u osnovnoj i srednjoj školi su bili kada sam znanje morao iskazati pismenim putem. Tokom studiranja provjera znanja većinom je bila usmjerena prema razvijanju usmenih vještina izražavanja, pa nisam imao problema sa prelaskom iz jedne godine u narednu. Imao sam podršku i razumijevanje roditelja, koji su vjerovali u moje sposobnosti i potencijale da mogu sam savladati cijelokupno školsko gradivo“, kaže za BUKU Jovandić.

Kada je Andrej upisivao osnovnu školu kaže da pri upisnom procesu nisu prepoznali simptome disleksije, disgrafije, a to se nije desilo ni kroz cijelo njegovo školovanje. Roditelji su kod njega prepoznali simptome i da se radi o disleksiji preko sredstava informisanja i stranih televizijskih programa, a ni oni nisu imali podršku škole, nadležnih institucija, zbog potpunog neznanja o fenomenu disleksije.

„Rano dijagnostikovanje disleksije je veoma važno, jer je to prvi korak u ranoj intervenciji u procesu savladavanja školskih vještina, koji treba biti prilagođen učeniku sa disleksijom, a ne smanjen! Ako se simptomi uoče u predškolskoj dobi, adekvatnim pristupom izbjeći će se teškoće u savladavanju pisanja, čitanja, kao i psiho-somatski simptomi (tikovi, mucanje, strahovi od škole…), koji često prate teškoće u savladavanju školskih viještina“, objašnjava Andrej.

On kaže da su mu najveća podrška u školovanju bili roditelji, jer nastavnici i stručna služba škole nisu bili edukovani o disleksiji i srodnim teškoćama. I danas se, kaže Andrej, mnogi učenici suočavaju sa istim problemima, jer ne postoji organizovano prepoznavanje i dijagnostika disleksije, a većina logopeda, psihologa, defektologa, nisu edukovani da dijagnostikuju disleksiju i srodne teškoće.

Pored toga, Andrej ističe da ne postoje ni jasna uputstva kako prilagoditi i izraditi program za učenike sa disleksijom, dok je prepoznavanje simptoma prepušteno slučajnosti, ili naporima udruženja koje je osnovao.
Andrej kaže da je disleksija specifična teškoća u sticanju školskih vještina kao što je čitanje i pisanja.

„Disleksija je jezično utemeljena, može se pojaviti u mnogim stepenima i oblicima, a genetski je uslovljena. Nije prouzrokaovana neurološkim oštećenjima, niti neprimjerenim socio-kulturnim prilikama. Disleksija nije bolest. To je stanje koje zahtijeva jedinstven stil podučavanja i ispitivanja. Disleksija je i dar. Važno je naglasiti da, ma koliko dijete bilo neuspješno u školskom procesu, da ima iste kognitivne sposobnosti kao Albert Einstein i da ne mora biti prvo neuspješno da bi ga prepoznali kao osobu sa disleksijom“, kaže Jovandić.

UDRUŽENJE „JA“
Andrej kaže da je cilj Udruženja „Ja“ edukacija nastavnog kadra i roditelja o pravima disleksičnih učenika i primjerenim metodama nastavnog procesa, kao i o posljedicama neprimjerenog odgojno-obrazovnog procesa.

„Cilj mi je promijeniti paradigmu da osoba treba prvo biti neuspješna da bi je prepoznali kao osobu sa disleksijom“, ističe naš sagovornik.

Jovandić kaže da u RS nema sveobuhvatnih istraživanja o ovoj temi, tako da ne znamo broj učenika sa disleksijom. Kroz rad u školama, Andrej je došao do spoznaje da u svakom razredu ima 2 do 3 učenika sa simptomima koji upućuju na disleksiju.

Istraživanja u zemljama u okruženju otkrivaju da je učestalost disleksije u učeničkoj populaciji 6% – 10% (u svakom razredu 2 do 3 učenika) Evropska asocijacija (EDA) naglašava da preko 30 miliona osoba u Evropi ima disleksiju, bez obzira na jezik i sistem obrazovanja.

Trenutno je Udruženje disleksičara „Ja“ u nezavidnoj finansijskoj situaciji, pa nemaju sredstva da ostvare planirane aktivnosti, da nastave edukaciju kroz predavanja, seminare, okrugle stolove i tribine nastavnog kadra u osnovnim i srednjim školama izvan banjalučke regije i šire, kao i da sprovedu prvo seobuhvatno istraživanje učeničke populacije u osnovnim i srednjim školama u Republici Srpskoj.

ZAPOSLENJE
Iako je Andrej Jovandić profesor filozofije i sociologije, još uvijek je formalno nezaposlen i traži posao u struci, ili posao koji bi bio blizak njegovoj struci.

„Tražim zaposlenje u struci i sva zanimanja bliska struci. Do sada nisam doživio diskriminaciju od strane potencijalnih poslodavaca, a iskustvo koje sam stekao, koje je proizašlo iz činjenice da sam osoba sa disleksijom mi pruža jedinstven pristup stvarnosti i novim izazovima“, kaže Jovandić, pa se nada da će i poslodavci prepoznati njegov potencijal.

Pored kontinuiranog volontiranja u Udruženju disleksičara „JA“, Andrej radi i na izradi skulptura. Većinu slobodnog vremena koje ima usmjerava na kreativan rad, kiparstvo, fotografiju, čitanje, druženje i rekreaciju.