BiH i Hrvatska: Decenija razlike evropskih integracija

Svečanost preuzimanja državničke funkcije nove hrvatske predsjednice, u nedjelju u Zagrebu, mogla je kod bh. građana, izazvati pitanje koliko je Hrvatska ispred BiH, odnosno koliko BiH nazaduje. Da li je ta razlika u članstvu u EU, u himni s riječima, u jednom predsjedniku, u ženi kao predsjednici?

Ključna razlika između BiH i Hrvatske je u, najmanje 10 godina, koje dijele BiH od evropskog članstva, jer je susjedna država postala članicom Unije 2013. dok je status kandidata stekla 2004. Evropska komisija je tada pretpostavila da bi BiH mogla ostvariti status kandidata oko 2010., a članstvo do 2020.

BiH, na početku 2015. još je daleko od tog cilja, što je, kako navodi pofesor Sarajevskog univerziteta dr Dubravko Lovrenović, obeshrabrujuća situacija.

“To je prije svega plod našeg nemara i naše nespoosobnosti da pronađemo efikasnu formu za organizaciju vlastite države. Ali ona je i plod inertnosti evropske administracije i izostajanja, prethodnih godina, dugoročnog i suvislog koncepta za BiH i njeno učlanjenje u EU. Jasno je, da ako je za BiH cilj EU, onda je ona daleko iza Hrvatske”, kaže Lovrenović.

Ne treba mistifikovati razlike između BiH i Hrvatske, koje imaju višedecenijsku zajedničku istoriju, smatra politički analitičar dr Goran Marković, navodeći da se osnovna razlika vidi u političkom uređenju i u posljedicama koje je rat ostavio u jednoj i u drugoj državi.

“Imajući u vidu prije svega veću razornost rata u Bosni i Hercegovini i činjenicu da je društvo u Bosni i Hercegovini daleko više podijeljeno nego u Hrvatskoj, to upravo jeste uslovilo razlike u pogledu političkog uređenja Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koje zaista jesu velike. Dubina podjela koje su u Bosni i Hercegovini postojale i koje još uvijek postoje, dovela je do toga da se u Bosni i Hercegovini naše nacionalne političke elite ne mogu dogovoriti o nekim stvarima koje bi trebalo da budu razumljive same po sebi, a kod nas to nije slučaj”, iznosi Marković.

U Hrvatskoj je ostvareno puno nacionalno, iako ne i političko jedinstvo, i to je danas gotovo jednonacionalno društvo. Stoga je osjećaj pripadnosti državi na najvišem nivou, smatra dekan Fakulteta političkih nauka u Sarajevu dr Šaćir Filandra.

“Naše prilike su drugačije, naša povijest je drugačija i naša unutarnja konstelacija je drugačija. Taj oblik nacionalne egzaltacije mi ne možemo očekivati zato što kod nas, državno ili građansko jedinstvo nije ostvareno.Ono što se u Hrvatskoj dešava na nivou cjeline, tj države, kod nas se ostvaruje na nivou partikulariteta odnosno posebnih naroda a ne na nivou cjeline, odnosno države. I naravno, država u zajedničkoj svijesti građana odnosno stanovnika BiH nema tu neupitnu vrijednost o kojoj možemo svjedočiti kod Hrvata”, kaže Filandra.

Zbog dubokih nacionalnih podjela, BiH ima zastavu koju je proglasio 1998. tadašnji visoki predstavnik Karlos Vestendorp ( Carlos Westendorp) i koja nema utemeljenje u istoriji i kulturi zemlje, te himnu bez riječi koja je ovog mjeseca obilježila 17- i rođendan, što Filandra komentariše ovako:

“Nemamo listu zajedničkih praznika, zajednički usaglašenih datuma, zajedničkih obilježja ili državnih simbola koji nisu nametnuti, tako da je taj heraldički aspekat države na nivou koji je poslijeratni i mislim da je vrijeme da se to promijeni, bez bojazni onih koji se protive da će to značiti diskriminaciju manjina ili supremaciju neke većine. Tu bi se zaista moralo nešto, što prije, učiniti”, dodaje Filandra.

Druga strana medalje

Međutim, članstvo u

U Hrvatskoj je ostvareno puno nacionalno, iako ne i političko jedinstvo, i to je danas gotovo jednonacionalno društvo. Stoga je osjećaj pripadnosti državi na najvišem nivou, smatra dekan Fakulteta političkih nauka u Sarajevu dr Šaćir Filandra.

“Naše prilike su drugačije, naša povijest je drugačija i naša unutarnja konstelacija je drugačija. Taj oblik nacionalne egzaltacije mi ne možemo očekivati zato što kod nas, državno ili građansko jedinstvo nije ostvareno.Ono što se u Hrvatskoj dešava na nivou cjeline, tj države, kod nas se ostvaruje na nivou partikulariteta odnosno posebnih naroda a ne na nivou cjeline, odnosno države. I naravno, država u zajedničkoj svijesti građana odnosno stanovnika BiH nema tu neupitnu vrijednost o kojoj možemo svjedočiti kod Hrvata”, kaže Filandra.

Zbog dubokih nacionalnih podjela, BiH ima zastavu koju je proglasio 1998. tadašnji visoki predstavnik Karlos Vestendorp ( Carlos Westendorp) i koja nema utemeljenje u istoriji i kulturi zemlje, te himnu bez riječi koja je ovog mjeseca obilježila 17- i rođendan, što Filandra komentariše ovako:

“Nemamo listu zajedničkih praznika, zajednički usaglašenih datuma, zajedničkih obilježja ili državnih simbola koji nisu nametnuti, tako da je taj heraldički aspekat države na nivou koji je poslijeratni i mislim da je vrijeme da se to promijeni, bez bojazni onih koji se protive da će to značiti diskriminaciju manjina ili supremaciju neke većine. Tu bi se zaista moralo nešto, što prije, učiniti”, dodaje Filandra.

Druga strana medalje

Međutim, članstvo u EU ima i drugu stranu medalje, poručuje Lovrenović, dodajući kako činjenica da je Hrvatska u evropskoj zajednici može na određen način izgledati kao “zavodnička teorija”.

“Postavlja se pitanje šta se u Hrvatskoj stvarno promijenilo – da li je smanjen broj nezaposlenih, da li su povećane penzije? Prema onome što ja znam, ti podaci nisu ohrabrujući”, zaključuje Lovrenović.

I dugogodišnji mirovni aktivista Zoran Ivančić kaže da Hrvatska, članstvom u EU, nije automatski stekla evropske norme:

“Recimo, činjenica da se Remetinac puni fukcionerima i političarima, što je dobar znak dok s druge strane ratni zločinci slobodno šeću Hrvatskom, puštaju ih najviše sudske instance na slobodu. Eklatantan primjer za to je, što su mnogi kojim je mjesto u zatvoru bili na svečanosti inauguracije hrvatske perdsjednice”, dodaje Ivančić.

Da li bi BiH mogla imati ženu za predsjednicu? Na ovo pitanje Ivančić odgovara da je najvažnije imati stranačku podršku i logistiku:

“Nije hrvatsko društvo nešto mnogo modernije od BiH – vidjeli smo rezultate referenduma, i taj pokret ‘obiteljaša’, itd. I kod nas bi mogla žena dobiti podršku na najvišu funkciju, u slučaju da prihvati taj narativ i da reproducira patrijarhalne vrijednosti, što je učinila nova predsjednica Republike Hrvatske. I najvažnije da ima podršku stranke – to je na neki način ironija, neki površinski napredak za žene i za ženska prava, a ustvari je nazadno – jer žena može uspjeti samo ako ponavlja priču muškaraca, svojih stranačkih kolega”, kaže Ivančić.

ima i drugu stranu medalje, poručuje Lovrenović, dodajući kako činjenica da je Hrvatska u evropskoj zajednici može na određen način izgledati kao “zavodnička teorija”.

“Postavlja se pitanje šta se u Hrvatskoj stvarno promijenilo – da li je smanjen broj nezaposlenih, da li su povećane penzije? Prema onome što ja znam, ti podaci nisu ohrabrujući”, zaključuje Lovrenović.

I dugogodišnji mirovni aktivista Zoran Ivančić kaže da Hrvatska, članstvom u EU, nije automatski stekla evropske norme:

“Recimo, činjenica da se Remetinac puni fukcionerima i političarima, što je dobar znak dok s druge strane ratni zločinci slobodno šeću Hrvatskom, puštaju ih najviše sudske instance na slobodu. Eklatantan primjer za to je, što su mnogi kojim je mjesto u zatvoru bili na svečanosti inauguracije hrvatske perdsjednice”, dodaje Ivančić.

Da li bi BiH mogla imati ženu za predsjednicu? Na ovo pitanje Ivančić odgovara da je najvažnije imati stranačku podršku i logistiku:

“Nije hrvatsko društvo nešto mnogo modernije od BiH – vidjeli smo rezultate referenduma, i taj pokret ‘obiteljaša’, itd. I kod nas bi mogla žena dobiti podršku na najvišu funkciju, u slučaju da prihvati taj narativ i da reproducira patrijarhalne vrijednosti, što je učinila nova predsjednica Republike Hrvatske. I najvažnije da ima podršku stranke – to je na neki način ironija, neki površinski napredak za žene i za ženska prava, a ustvari je nazadno – jer žena može uspjeti samo ako ponavlja priču muškaraca, svojih stranačkih kolega”, kaže Ivančić.

rse / bih-x