BiH: Ko se još (ne)boji korone?!

Broj zaraženih virusom korona u BiH ponovo raste, mjere postoje, ali se uglavnom ne poštuju. Novinarka DW-a je boravila u BiH i razgovarala sa građanima i stručnjacima o razlozima opuštenog odnosa i njegovoj opasnosti.

„Mi smo izgubljeni zbog javnosti koja se nonšalantno ponaša”, kaže prim. dr. Nazif Derviškadić, specijalista infektolog, šef Infektivnog odjela Kantonalne bolnice u Mostaru. Dr. Derviškadić upozorava da BiH ponovo očekuje vrlo težak period kada je riječ o pandemiji virusom korona. Situacija u bolnici je, kako kaže, već sada ozbiljna.

Njegov tuzlanski kolega prof. dr. Nermin Salkić, profesor na Medicinskom fakultetu u Tuzli, nije ništa manje pesimističan: „Ja bih iskreno kao nikada do sada volio da me vrijeme i događaji demantuju, ali se bojim da ćemo zbog same prirode delta soja, te niske stope imuniziranosti imati sličnu, ako ne i goru situaciju.“

Prof. Salkić je na samom početku pandemije virusom korona upozoravao na to do čega može dovesti nepoštivanje mjera, a ubrzo nakon toga govorio o postojanju dvije realnosti u BiH: jedne unutar bolničkih kapija i druge izvan njih.

„Imao sam pacijenticu koja se svađala sa zaštitarima jer nije željela nositi, kako ju je zvala, brnjicu. Zarazila se koronom u trećem valu i završila s plućnom embolijom“, govori o svom iskustvu dr. Derviškadić i odlučno dodaje: „Narod je veoma neprosvijećen. A kada se zaraze onda su izbezumljeni.“

Nonšalantnost o kojoj govori dr. Derviškadić ili druga realnost, kako je naziva prof. Salkić, su vidiljive na svakom koraku u BiH, počevši od samog ulaska u zemlju.

„Za BiH Vam ne treba ništa”

„Zavisi gdje putuje. Za BiH Vam ne treba ništa.” Ovako je glasio odgovor službenice na aerodromu u Kelnu na moje pitanje trebam li joj dati na uvid potvrdu o vakcinaciji. Istina je međutim, da odlukom Vijeća ministara BiH, strancima (za razliku od državljanja BiH) za ulazak u zemlju treba ili potvrda o vakcinaciji/odnosno preležanom COVID-u ili negativan test. Izuzetak su državljani Hrvatske, Srbije i Crne Gore „kada u Bosnu i Hercegovinu ulaze direktno iz države čiji su državljani“. Ja sam s hrvatskom putovnicom u BiH ušla direktnim letom iz Njemačke. No sve što su mi tražili bila je putna isprava.

To da je odnos građana BiH prema mjerama protiv širenja virusa korona najvećim dijelom opušten dalo se naslutiti već tokom leta za Tuzlu. U avionu mađarske kompanije putnici su prije polijetanja uredno obaviješteni da je nošenje maske obavezno. No više od polovine putnika je masku imalo – ali na vratu ili tek na ustima. Nisam čula da su stjuardese i jednom nekoga opomenule.

I na zemlji je slično kao i u zraku. Konobari, frizeri, kozmetičari uglavnom ne nose maske, prodavačice tek poneka, distanca je misaona imenica.

„Oprostite, možete li mi reći je li nošenje maske u apotekama obavezno”, pitam prvu apotekarku u Tuzli koju sam vidjela da nosi masku. „Naravno da jeste i kazne su vrlo visoke i za pravna i za fizička lica“, odgovara. Izlazim zbunjena i ulazim u narednu apoteku. Dočekuje me ljubazna gospođa, opet bez maske. Slično je i u većini apoteka u Sarajevu.

A u glavni grad države odlučujem putovati autobusom međugradskog saobraćaja. U autobusu jedina – doslovno jedina – nosim masku. Na prva dva sjedišta s obje strane stoji naznaka da je zabranjeno sjediti na njima. No to putnike očigledno ne tangira jer su ih zauzeli, a ni vozača jer ih ne opominje.

U Sarajevu mi se taksista žali jer putnici ne nose masku ni kada ih zamole. „Možete li im onda odbiti vožnju“, pitam. „Možemo, gospođo, ali ne možemo si to priuštiti“, kaže.

„Samo opušteno”

„Samo opušteno“, odgovara mi Ismet na moje pitanje moram li nositi masku dok ulazimo u njegovu kazandžijsku radnju na Baščaršiji. „Je li obavezno nošenje maske”, pitam. „Jeste”, kaže i stavlja svoju masku na lice. Platnena je, crne boje, u donjem lijevom uglu na njoj piše Sarajevo.

A u crno je doslovno korona zavila glavni grad BiH početkom ove godine. U gradu, koji je bio pod najdužom opsadom u novijoj istoriji, u jednom danu je od korone umrlo više ljudi nego što je dnevno ginulo tokom rata.

No svega nekoliko mjeseci kasnije u Sarajevu kao da korone nema.

„Tačno je da je posljednjih mjeseci poštivanje neophodnih preventivnih mjera u BiH značajno popustilo. Više je razloga za to, a neki od njih su: veliki broj ljudi je već prebolovao infekciju korona virusom, veliki broj se vakcinisao, bio je ljetni period, ljudi su boravili na otvorenom, gdje je objektivno rizik od zaražavanja znatno niži. Međutim, jedan od razloga je i što je popustila kontrola poštivanja i provođenja mjera“, kaže prof. dr. Zarema Obradović, profesorica epidemiologije na Fakultetu zdravstvenih studija Univerziteta u Sarajevu.

I zaista većina sugovornika u Sarajevu mi kaže da ih zapravo niko ne kontrolira, a i ako da, onda im „progleda kroz prste”.

Novinarka Senka Kurt, koja je i sama počekom godine prebolovala COVID, i vrlo oštro kritizirala odnos bh. vlasti prema pandemiji, vjeruje da su građani BiH na početku pandemije bili najdiscipliniraniji na svijetu, kaže da su se strogo držali i mjera i odredbi lockdowna.

„No, čini mi se da je nakon toga sve krenulo u drugačijem smjeru, unatoč strašnom i tragičnom ovogodišnjem proljeću“, kaže Kurt.

„Ljudi vole komfor i neometan životni tok, a ova pandemija po svojoj prirodi ima tendenciju da nas sve liši mnogih stvari koje smo do juče shvatali zdravo za gotovo. Moramo razumjeti i da sve ovo skupa dugo traje, te da je i građanstvo psihološki iscrpljeno“, kaže prof. Salkić.

„Rekao bih da je to prirodan tok razvoja reakcija ljudi, odnosno većine“, objašnjava psiholog Bojan Šošić, član Odbora za psihijatrijska i neurološka istraživanja Odjeljenja medicinskih nauka Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.

On kaže da treba uzeti u obzir činjenice oko gubitka povjerenja u struku, povjerenja u donosioce odluka, činjenice da se i ovaj virus i sama bolest koju izaziva ponašaju po modelima koje je teško uporediti sa svakodnevnim iskustvom laika koje stiču kroz život susrećući se s različitim oboljenjima. Također neke objektivne osobitosti COVID-19 su, kako kaže Šošić, nametnule potrebu da se ljudima s malo ili nimalo medicinskog znanja objašnjavaju i prilično kompleksni procesi, a to nije nimalo lak zadatak.

„Kad se to sve događa u društvu kakvo je naše, koje čine ljudi koji se poslovično opiru uvođenju reda i vole za sebe da misle da se dobro snalaze u haosu, kojima je inat glavna crta u nacionalnoj karakterologiji, onda dobijemo ovo stanje“, kaže Šošić.

Šošić kaže da je razumljivo da su ljudi umorni od toga da slijede preporuke i mjere, ali da ipak postoje one strukture u društvu koje se ne smiju odreći odgovornosti da uporno prikladno informišu građane u najboljem interesu svih. „Na tom planu je kod nas bilo žalosnih propusta“, kaže Šošić. Drugim riječima: „Nema kontrole, nadzora, nema kazni. Tako da bez problema možete ući u trgovinu, autobus, tramvaj, bilo gdje bez maske“, kaže Kurt napominjući da u nekim instutucijama ipak postoje strogi nadzori gdje se ne dozvoljava ulazak posjetitelja bez maske.

„Mobing nad čovječanstvom“

„Ovdje se, mislim, radi o svijesti i savjesti svakoga pojedinca s jedne strane, te vrlo agresivnoj antivakserskoj kampanji prema kojoj „virus ne postoji“. A „kad ne postoji“ čemu pridržavanje mjera“, kaže Senka Kurt.

Kako izgleda djelić antivakserske kampanje imala sam priliku i sama vidjeti na Baščaršiji.

„Pobogu gospođo, pa ne mislite valjda da će Vas taj komad papira spasiti“, kaže mi jedna Sarajka dok razgovaramo o koroni. Za nju korona nije ništa drugo nego obična gripa, masku ne nosi iako je u prodavnici u kojoj radi obavezna, distancu ne drži, cijela priča o koroni za nju je priča o novom svjetskom poretku i sve ovo je naprosto mobing nad čovječanstvom.

„Ni slučajno nemojte pratiti domaće medije“, savjetuje mi i pokazuje stranice na engleskom na kojima se ona informira. Prešućujem zbog toga da sam novinarka i polako se počinjem opraštati: „Skinite tu masku gospođo i udahnite zrak!“, poručuje mi na rastanku.

„Svemu ovome vrlo značajan doprinos daju društvene mreže i Internet gdje se nemilice objavljuju i propagiraju članci i multimedijski zapisi koji daju eklatantno pogrešne i zavodeće podatke lukavo zapakovane tako da daju iluziju kvalitetnog naučnog znanja. Vrlo je teško nekada čak i medicinski obrazovanim ljudima odvojiti laž od istine jer to zahtijeva ozbiljan trud i vrijeme.

Tragičnim smatram da populacija ne vjeruje institucijama i etabliranim ekspertima, ali je spremna da povjeruje u opskurne članke sa portala koji zarađuju na osnovu većeg broja posjetilaca, a što je često i njihov jedini motiv“, kaže prof. Salkić.

„U eri modernog doba pored svih raspoloživih medicinskih metoda prevencije i liječenja bolesti, pseudonauka je postala najveći neprijatelj ljudskog zdravlja i to nekada i veći neprijatelj nego što je sam uzrok bolesti“, kaže Nina Rodić Vukmar, načelnica Službe za epidemiologiju u Institutu za javno zdravstvo Republike Srpske.

Akako izgleda kada pseudonauka preuzme kontrolu i kada vas i najbliži ismijavaju zbog poštivanja mjera govori mi jedna druga Sarajka: „Moji roditelji žive u istoj ulici kao i ja, svega nekoliko stotina metara dalje, ali mi se nismo vidjeli šest mjeseci jer su stariji i slabiji. Cijela porodica mog muža se tome smijala. Na kraju su svi završili s koronom, uključujući i mene“, kaže ona.
Ljekari, koji neće vakcine

Kilometrima daleko od Sarajeva, u blizini Ugljevika, sam srela ženu u ranim 40-tim koja je upravo u vlastitoj porodici imala smrtni slučaj usljed posljedica COVID-a. No, ona i dalje ne vjeruje u koronu, a tek ne u zdravstveni sistem. Vakcinu nije primila. I ne želi.

Stariji gospodin iz istog mjesta mi kaže: „Kako da ja nepismen znam trebam li primiti vakcinu kada ni ljekari ne mogu da se dogovore. Jedni kažu trebam, drugi kažu ne trebam.”

Da je ubjeđivanje i ljekara ponekad zahtjevan posao govori iskustvo liječnice Nedime Zulić, bivše v.d direktorice Doma zdravlja Cazin. Zulić kaže kako je na početku pandemije svakog dana morala u pisanoj formi upozoravati uposlenike na preporuke Krizih štabova FBiH i Unsko-sanskog kantona i kontrolirati da li se pridržavaju mjera. „Kakav apsurd, upozoravati ljekare na pridržavanje mjera“, kaže ona i dodaje kako su od dijela vakcina namijenjenih zdravstvenim radnicima na kraju profitirali onkološki pacijenti i radnici kantonalnog MUP-a.

„Imao sam doktoricu, koja nije htjela vakcinu, završila je s embolijom pluća“, kaže prim. dr. Derviškadić koji je pak prvi primio vakcinu nakon što je stigao kontigent AstreZenece, koju je BiH donirala Srbija.

Staviti antivaksere pod kontrolu

„Korona će trajati 10, 20, 30 godina dok se antivakseri na stave pod kontrolu“, jasan je dr. Derviškadić, koji se zalaže za to da vakcina bude zakonska obaveza.

Ocjenjujući dosadašnjih godinu i pol dana borbe protiv pandemije prof. Salkić kaže: „Mislim da naše brojke govore o tome da smo katastrofalno podbacili. I odgovorni smo svi – ne aboliram nikoga – kooperacija zahtijeva angažman svih, a isti je bio insuficijentan, čak na momente i usmjeren u suprotnom smjeru.“

„Bojim se da tek treba izvlačiti lekcije iz tog procesa, koje će nam dati realniju sliku o stvarnom funkcionisanju našeg društva“, kaže psiholog Šošić o dosadašnjem odgovoru nadležnih službi na pandemiju virusom korona.

Realnu sliku u BiH u vrijeme korone će svakako dati i ishod sudskog procesa u Federaciji o nabavci 100 respiratora iz Kine, u slučaju Zlatna malina, kao i slučaj Instituta za javno zdravstvo Republike Srpske. Dok smo čekali odgovore iz Instituta o mjerama protiv pandemije, iz Banja Luke je stigla vijesti o pretresu i hapšenju direktora Instituta zbog sumnje u zloupotrebe u procesu nabavke zaštitne opreme tokom pandemije. U Federaciji je inače respiratore nabavljalo preduzeće koje se bavi uzgojem malina, a u Republici Srpskoj zaštitnu opremu, između ostalih, turistička agencija.

Za to vrijeme stručnjacima ostaje da apeliraju: „COVID-19 ne poznaje političko uređenje, nije ga briga za granice, niti za bilo koje druge političke ili birokratske granice i ograničenja koje su postavili ljudi. Neumitno će se širiti ako se ne sluša struka i to je ono što se i desilo u BiH, Engleskoj, Indiji, Južnoj Africi, Brazilu…ne možete pregovarati sa elementarnom nepogodom, a to ovo upravo i jeste“, upozorava prof.dr. Nermin Salkić.

A među onima koji su na svojoj koži već direktno osjetili posljedice ove elementarne nepogode je kazandžija s Baščaršije. Ismet je i sam prebolovao koronu, mjesec dana je bio bolestan, u bolnici, na kisiku. Na pitanje ima li još uvijek posljedica, tužno odgovara: „Zaboravljam.”

Zaborav, ali ne od korone, je čini se kolektivna boljka bh. stanovnika.

„Nismo izvukli pouke iz teškog perioda ni sada, a nećemo ni u buduće. Građani BiH u zadnjih 30-tak godina imali su dosta teških perioda i kako vidimo, pouke ni dalje nisu izvukli”, kaže Senka Kurt.

No disciplina i poštivanje pravila i preporuka građanima BiH ipak nisu strani. Na sarajevskom aerodromu službenik na šalteru za let za Keln ne zaboravlja da mi ozbiljnog izraza lica prvo traži potvrdu o vakcinisanju. A u avionu njemačke kompanije iz Sarajeva za Keln svi putnici uredno nose masku. Na putu za Bon srećem Sarajliju koji živi u Njemačkoj. Od ove godine je djecu preselio u BiH i upisao u školu u Sarajevu. „Zato što će ovdje sada početi vakcinisati i djecu. Dole imaju slobodu”, pojašnjava svoje razloge.

Samo u BiH može sve.

DW