Crtani junaci iz socijalizma prebrodili tranziciju

Dva šeprtljava majstora sa smiješnim kapicama uspjela su se herojski othrvati naletu akcijskih junaka sa Zapada i s Dalekog istoka, svim tim nindža-kornjačama, Gormitima, Ben Tenima i ostalim mutiranim i nadnaravnim spodobama.

Piše: Miroslav Filipović

Pat & Mat

„Tata, ja bih gledao Majstore“, govorio bi mi prije pet godina moj tada trogodišnji sin.

„Tata, ja bih gledala Majstore“, kaže mi svako malo moja trogodišnja kći.

Da je u onim vremenima prije devedeova i YouTubea prosječna srednjoklasna obitelj poput moje mogla priuštiti videorekorder (ta će vremena doći par godina kasnije) vjerojatno bih i ja, ranih osamdesetih, doduše s malo više od tri godine na nejakim plećima, žicao roditelje da mi daju gledati Majstore.

Majstori su, nesumnjivo, transgeneracijski fenomen. No, najprije bih trebao objasniti tko su oni.

Majstori-šeprtlje prkose nindža-kornjačama

Pata i Mata, legendarne likove iz čehoslovačkog crtića koji je tek koncem osamdesetih preimenovan u „A je to“, kod nas se u kući uvijek zvalo Majstorima. Tako sam ih onomad zvao ja, a tako ih danas zovu i moja djeca.

U međuvremenu su Pat i Mat preživjeli teške godine iza željezne zavjese, dočekali pad Berlinskog zida i baršunastu revoluciju u Pragu, a njihove evergrinske epizode pregrmjele su i postsocijalističku tranziciju.

U njoj su se dva šeprtljava majstora sa smiješnim kapicama uspjela herojski othrvati naletu akcijskih junaka sa Zapada i s Dalekog istoka, svim tim nindža-kornjačama, Gormitima, Ben Tenima i ostalim mutiranim i nadnaravnim spodobama.

I dan-danas dva se prostodušna majstora, ne samo u našem domu, ravnopravno nose i sa svim čudesima Pixarove digitalne animacije.

Vizualno staromodni, šlampavi i smotani, ali neodoljivo simpatični i smiješni, oni potvrđuju stereotip o češkom humoru koji osvaja na prvu baš zato jer je toliko blizak stvarnom životu.

Upravo takvi su Pat i Mat, dva socijalistička zgubidana, blesava no učinkovita fuš-majstora, koji će na koncu riješiti svaki problem i popraviti svaki kvar, ali na svoj, teži način. Da nisu tek lúci iz crtića, današnji bi ih korporativni sustav prozreo i prezreo kao utjelovljenja sive ekonomije.

Teleportacija putem školskog globusa

„Tata, mi bi gledali Loleka i Boleka!“ – vuku me djeca za rukav.

„I tata će“ – kažem, pa im objašnjavam zašto uporno govorim „Lolek i Bolek“ kada na uvodnoj špici lijepo piše „Bolek i Lolek“.

Kad sam bio poput njih, kod nas se u kući njih dvojicu uvijek spominjalo tim obrnutim slijedom zbog… – ne znam točno pa izmišljam – … melodičnosti. Nekako je lakše i zvonkije najprije izgovoriti ime Lolekovo.

I ta dvojica malih vragolana iz Poljske, baš poput svojih čeških (i slovačkih) susjeda Pata i Mata, preživjela su sve historijske turbulencije od 1963. kada su prvi puta zaskakutali na ekranu.

Zavrtjeli bi globus pa se, na mjestu gdje bi ga dodirom kažiprsta zaustavili, učas sami stvorili: na Divljem zapadu, u afričkoj džungli, oči u oči s Jetijem na Himalaji, ponekad u podmornici, neki put u svemirskoj raketi…

Bili su pravi avanturisti, virtualni sudruzi Huckleberryja Finna i Toma Sawyera, putnici kroz vrijeme i prostor koji bi se teleportirali putem mašte i školskog globusa.

Kasnije sam dokučio narav njihovih istraživačkih avantura čijim je autorima inspiracija, moguće, podjednako dolazila od Marka Twaina i Julesa Vernea.

Kasnije sam shvatio i da su njihove mondijalne eskapističke pustolovine bile čarobni nadomjestak putovanjima u inozemstvo koja su u tom razdoblju (crtići su snimani od 1963. do 1986.) Poljacima bila strogo ograničena ili posve onemogućena.

Njima i inima u sličnom položaju nudili su iluziju slobode, avanture, bijega, iskustva dalekih krajeva o kojima su ovi, mali i veliki, tada mogli jedino maštati.

Tjeskobni svijet građanina Gustava

Mađar Gustav bio je skroz drugačiji lik. Moja djeca ga još nisu gledala, jer Gustav je, zapravo, težak i tjeskoban, gotovo kafkijanski crtić za starije. Ipak, raduje me što ga povremeno emitiraju na ovdašnjim televizijama i što vidim da je i on prebrodio tranziciju.

Gustava sam, kao dijete, isprva nerado gledao. Uglavnom su mi iznad glave visjeli upitnici. Tek kasnije, u višim razredima i vremenima ozbiljnije lektire, postao je kultnim čitavoj generaciji.

Narativ je bio filozofski, egzistencijalistički, sa snažnom kritikom modernog, urbanog potrošačkog društva (tada, na Istoku!), povezan univerzalnim značenjima.

Mrzovoljni, otuđeni i neprilagođeni, uglavnom nedruželjubivi, vječito frustrirani Gustav bio je svojevrsni urbani neurotik. Rastrgan, kako biva, između želja i potreba. Možda će zvučati smiješno, ali takav mi se činio poput lika iz neke rane pjesme Talking Headsa.

Na kraju ovog kratkog sentimentalnog putovanja s animiranim likovima iz socijalističkog djetinjstva, eto nas kod kuće.

Profesora Baltazara za Nobelovu nagradu!

„Tata, profesor Baltazar je na televiziji!“ – dovikuju mi djeca iz dnevne sobe.

Iako im još nije omiljen poput Majstora ili Loleka i Boleka, nemaju problema s prepoznavanjem otkačenog profesora koji bi jednoga dana svakako trebao dobiti Nobelovu nagradu za ukupni doprinos znanju i sreći.

Na svojoj psihodeličnoj pozadini i s galerijom krajnje neobičnih likova, sveznajući profesor iz Baltazargrada bio je s jedne strane dokaz da za čudo treba tek jedna kap čudotvorne supstance iz epruvete, te da, s druge strane, svakom uspjehu prethodi mukotrpni misaoni i kreativni proces.

Profesor Baltazar bio je utjelovljenje „društva znanja“ kakvo su političke elite zadnjih dvadeset godina obećavale i zaklinjale se stvoriti u Hrvatskoj, a i drugdje.

No, kako je projekt debelo zapeo, i osebujni profesor je danas svojevrsni potplaćeni i nedovoljno priznati freak. Profesor Baltazar je, osim toga, bio proizvod svjetski uvažene Zagrebačke škole crtanog filma koja je dala i oskarovca Dušana Vukotića.

U vrijeme kada je, kao i danas, prevladavala društvena praksa hvatanja krivina i uspona prečicama, profesor Baltazar bio je produkt izvrsnosti, svojevrsnog poduzetničkog inkubatora, subverzivni kreativac koji svakome problemu „izmisli“ rješenje, a svakome u nevolji pruži ruku.

Pomislih na tren kako bi bilo kada bi neki producent svu šestoricu spomenutih – Pata i Mata, Loleka i Boleka, Gustava i prof. Baltazara – mogao sjediniti u istoj priči kao što su holivudski producenti sjedinili u „Osvetnicima“ („The Avengers“) čuvene Marvelove strip-junake, ili kao što su literarni junaci bili udruženi u „Ligu pravih džentlmena“.

Ma, zapravo… ne! Kada su već nadživjeli svoje i dočekali novo vrijeme, neka svi zasebno ostanu tamo gdje su i do sada bili. U našim srcima.

Izvor: Al Jazeera