GPS nadziranje kretanja djece s autizmom radi lakšeg nalaženja – da ili ne?

Iako stručna javnost upozorava da roditelji ne mogu u svakom trenutku prepoznati šta je u najboljem interesu djeteta, odluka o nadziranju kretanja djece s autizmom putem GPS uređaja u Bosni i Hercegovini je u rukama roditelja.

djeca, dijeteOdluka ko i kako može nadzirati dijete u Bosni i Hercegovini potpuno je u rukama roditelja. Entitetska ministarstva unutrašnjih poslova i državno ministarstvo sigurnosti peru ruke od svake odgovornosti, i ističu da nisu upoznati ni sa kakvom inicijativom da se iz javnih sredstava finansijski podrži kupovina GPS uređaja i lokatora. Čak ni s povodom, nakon nestanka i smrti dječaka Konstantina, ovo pitanje nije pokrenulo nikakvu društvenu diskusiju, a stručna javnost, socijalni radnici i personalni asistenti tvrde da roditelji ne mogu baš uvijek znati šta je u najboljem interesu njihovog djeteta. Ni većina roditelja s kojima smo razgovarali nije čula da postoji bilo kakva javna inicijativa, ali im je intrigantno pitanje o nadziranju i praćenju djece putem GPS satova, narukvica ili čipova u patikama. Oni još uvijek nisu sasvim sigurni bi li nadzirali svoju djecu, voljeli bi čuti stanovišta struke, ali svakako su o tome razmišljali i formirali stavove.

Nekoliko je oprečnih mišljenja koja utiču na odluku: može li nadziranje djece ograničiti njihovu slobodu kretanja; izaziva li kod djece nelagodu ili osjećaj sigurnosti; može li izazvati etiketiranja i stigmatizaciju. Dr Nada Grahovac, ombudsmenka za djecu Republike Srpske smatra da odgovore na ova pitanja “moraju da kažu stručnjaci različitih pofila” i to “multidisciplinarnim pristupom, kako bi se osigurale mjere i usluge koje su u najboljem interesu djeteta”. Zakon o zaštiti ličnih podataka u Bosni i Hercegovini pravno ne tretira ovaj slučaj, pa je Agencija za zaštitu ličnih podataka bespomoćna.

Potrebno je stručno mišljenje

Nebojša je otac djeteta s autizmom, i u ovom momentu ne bi želio čipirati sopstveno dijete, “dijelom zato što je blaže forme autizma i poprilično se dobro snalazi i sam, ali i zato što nema konkretne informacije o sistemu čipovanja”. Nebojša vjeruje da se njegovom sinu to ne bi svidjelo, pa skoro sigurno i ne bi pokušao sa nadziranjem.

Bilo kakvo čipiranje ili nadziranje djeteta drugim načinima ne podržava ni Edina. Ona smatra da je djeci potrebna sigurnost koju treba da stiču u svom okruženju, te da će se samo nošenje percipirati kao opasnost, odnosno uvećavaće njihov osjećaj da ne pripadaju svijetu u kojem žive. Edina misli da bi edukacija bila mnogo korisnija od lokatora, jer djeca treba da nauče koga da zovu i kako da se ponašaju kada osjete opasnost.

“Obilježavanjem djece s ciljem navodne bezbjednosti samo ćemo ih još više gurnuti u svijet koji poslije nećemo moći dosegnuti, i time ćemo napraviti veći problem. Cilj je pomoći djeci, i cilj je inkluzija – a ne označavanje djece kao ‘posebnim’. Oznake nisu dio inkluzije, nego rade protiv nje”, smatra Edina. Prema njenom mišljenju, bezbjednosne brige ublažiće se onog trenutka kada školske službe, javnost, i stručno osoblje ponude rješenja za napredniji rad s djecom i što bolju edukaciju i djece i roditelja.

Milorad je otac starijeg djeteta s autizmom. Kad je saznao da mu sin ima autizam upitao se kako izgledaju osobe s autizmom koje imaju trideset godina, koliko su samostalni, kako izgleda njihov život. Njegov sin Saša (20) završio je osnovnu i srednju školu i na put od kuće do škole išao bi sam, pa nikada nije bilo nikakvog problema zbog gubljenja ili nestajanja.

“Mi smo se dosta i posvetili da naučimo kako zadobiti njegovu pažnju, kako što uspješnije komunicirati s njim. Cijela stvar i jest u tom razgovoru, učenju, i cijelog života učim kako u određenim situacijama da se postavim”, rekao nam je Milorad, postavljajući pitanje kakva je pomoć narukvice kada dijete ode prema vodi koja ih posebno mami ili istrči na cestu.

Jesmo li prevazišli etiketiranje?

Olja je takođe majka djeteta s autizmom, i prva osoba Centra za edukaciju “Tvoja riječ” iz Banjaluke, koji okuplja mališane s autizmom s ciljem njihove edukacije, rehabilitcije i socijalizacije. Saglasna je da se uz nadziranje kretanja djece čipovima roditelji mogu opustiti i misliti da im je dijete bezbjedno i da se osjeća sigurno, no za nju je pitanje hoće li dijete znati da nosi narukvicu, i ukoliko zaista bude znalo sve funkcije – hoće li ‘provocirati’?.

Ipak, Olja smatra da su stigmatizacija i etiketiranje prevaziđeni. Sve i da nisu, nejasno je može li se označavanje desiti ako neko ne zna svrhu tog sata i narukvice, budući da takvi uređaju nisu vizuelno upečatljivi.

“Apsurd je porediti neko etiketiranje, za koje uopšte ne znamo da li bi se desilo, sa sigurnošću deteta. Pitanje je kako učiniti da dete osjeća prostor i vreme i sebe u prostoru i vremenu. Ljudi svakako već razmišljaju o tome da svi nosimo neke stigme i o svima postoje neki stereotipi, i svi smo u nekim percepcijama ljudi nekakvi, ali treba da živimo svoje živote”, smatra Olja. Prema njenom mišljenju, ova odluka mora biti individualno u roditeljskim rukama, jer sve zavisi od kliničke slike i mišljenja struke.

“Nekoj deci narukvica nije ni potreba jer dobro vladaju prostorom, neka deca su svesna zašto im je potrebna ta narukvica ili taj sat, ali u svakom slučaju postoje i deca koja ne mogu to da pojme”, zaključuje Olja.

Da su etiketiranje ili stigmatizacija mogući ne vjeruje ni Biljana. Njen sin nikada nije bježao ili nestajao, niti ima problem s odlascima bez najave. Ide u niže razrede osnovne škole, ali se i ona i suprug trude da ga ostavljaju samog i osamostaljuju koliko god je moguće. Kad boravi na ulici ispred kuće, osjeti opasnost od automobila ili kakvu drugu, sam se skloni. Nije razmišljala o bilo kakvom nadziranju djeteta narukvicama ili satovima ali u trenutku u kome bi to bilo zaista potrebno bez sumnje bi podržala.

“Ne vjerujem da bi druga djeca na bilo koji način posmatrali mog sina kao drugačijeg od njih. Kada bi i nosio sat ili narukvicu, ne vidim što bi to bilo drugačije od toga što trenutno nosi brojanicu. Svako nosi ono što voli, ono s čime se poistovjećuje ili ono što mu je potrebno, ne znam zašto bi ga zbog toga drugačije posmatrali. Vjerujem da se na taj sat ili tu narukvicu ne bi ni obazirali, osim možda na početku jer je djeci sve zanimljivo”, smatra Biljana.

Kako izgleda nadziranje

Ana je majka devetogodišnjeg Alekse koji odnedavno nosi sat u kojem je čip za praćenje. Prihvatio ga je, nema nikakav problem sa njegovim nošenjem, i vezao se uz njega utoliko da ga smatra “magičnim”. O kupovini sata Aleksini roditelji razmišljali su dugo, ali su konačnu odluku donijeli nakon smrti desetogodišnjeg Konstantina. Iako Aleksa sam ide u školu i vrlo dobro zna kuda se smije i treba kretati na tom putu, Ana je željela biti dodatno sigurna da će u svakom momentu znati gdje se nalazi. Sat koji po svemu ne izgleda ništa drugačije od novih modela satova koji se mogu kupiti kao dodatak Android telefonu, Ani je dodatna sigurnost.

“Nikada nismo imali problem sa gubljenjem ili nestajanjem, ali nikad čovjek ne može biti dovoljno siguran. Toliko se danas stvari dešava da bi možda bilo bolje da i druga djeca nose te satove, jer će vjerovatno biti sigurnija, i u bilo kom slučaju kada osjete potrebu ili opasnost preko tih satova mogu pozvati roditelje ili koga već”, rekla nam je Ana.

Dok su se raspitivali o cijenama i mogućnostima nabavke, vidjeli su da takve satove u Bosni i Hercegovini nije moguće kupiti, pa su ga nabavili u Srbiji. Sve što im je potrebno pored sata koji su platili 40 eura je SIM kartica i mobilni internet, što nije više od osam maraka na mjesec. Svi podaci o kretanju očitavaju se na besplatnoj mobilnoj aplikaciji, što uveliko olakšava samo nadziranje. Relativno niske cijene učinile su ovaj uređaj dodatno privlačnim, premda je Ana sigurna da bi ga nabavili i da je skuplji.

Aleksinu pažnju je teško privući i još teže zadržati, pogotovo kada je u društvu, i u tim situacijama bitno je znati gdje je, a ne stalno ga zvati.

“On preko sata može da me pozove, mene i još dva kontakta. Kad skine sat, onda telefoni zvone svima nama, a postoje aplikacije preko kojih vidimo gdje je. U početku je zvao stalno, bez ikakve potrebe, ali sada već ne zove i zna kako se koristi ta opcija”, ispričala nam je Ana.

Djeca ne primjećuju posebno Aleksin sat, iako im je u prvim danima bio atrakcija.

“Djeci je svašta zanimljivo, pa su tako razgledala sat, interesovala se za njega, ali i to zanimanje je brzo prošlo. Danas ga jedva i primjećuju, ali Aleksa ga ne skida nikako”, rekla je Ana, dodajući da Aleksa ni prije u očima svojih vršnjaka nije bio etiketiran ili drugačije posmatran.

Dok Bosna i Hercegovina priču o nadziranju djece drži dobrim dijelom, a finansiranje iz javnih sredstava, potpuno van dometa javnosti, u američkim medijima se od 2015. vodi nova polemika – treba li djeci ugraditi mikročipove kako bi se spriječilo kidnapovanje. Do konkretnog odgovora još se nije došlo, ali se bar polemiše, a Bosna i Hercegovina izgleda prije svih životnih pitanja u javnost gura sva ostala.

diskriminacija.ba

Posted by on 2017-12-07. Filed under Bosna i Hercegovina. You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

You must be logged in to post a comment Login