Gruss aus Kalinovik

Kalinovik

Kalinovik

Kalinovik – mjesto koje je usput samo onima koji su krenuli u Ulog. Mjesto u kojem se godišnje rodi manje od desetoro djece. Mjesto tranzicije od zapuštenog ka napuštenom.

Najzad! na sedmičnoj vremenskoj prognozi pojavljuje se stubac žutih krugova, bez crteža oblaka, snježnih zvjezdica, munja i crtica koje već prema smjeru znače maglu ili kišu. Sa vezom u biblioteci dogovaramo susret za petak. Na pitanje šta je cilj naše posjete, odgovaramo – reportaža. Zanima nas kako ljudi žive. Usput, donijećemo i paketić knjiga, na peškeš. I možda obići kasarnu, za koju nas vežu prilično ružne uspomene.

Kalinovik je usput samo onim koji idu u Ulog, mjestašce u gornjem toku Neretve, a osim mještana to su još biciklisti, ribari i odnedavno radnici na gradilištu hidroelektrane. (Rijetki su stranci koji zavarani debljinom linija na internetskim mapama odluče prepriječiti put od Sarajeva do Dubrovnika.) Do njega se stiže polusatnom vožnjom od magistralne ceste Sarajevo–Foča, putem koji se iz Dobrog polja penje na krašku zaravan izrošanu stotinama vrtača. Panoramom u ovo doba godine dominiraju bijela i zelena boja, zelena borića i kleke, bijela zaleđenog snijega, sjajnog na suncu poput šlaga na kolačima u izlogu. Inače, bijelu u proljeće odmijeni siva boja kamena, zbog kojeg se stanovništvo oduvijek radije bavilo stočarstvom. Da je u tome bilo uspješno (ako se ne računa gerilska sječa), svjedoči i jedna lokalna anegdota: banka u Kalinoviku je, kad se dobra stara njemačka valuta mijenjala u euro, primila iz okolnih slamarica milion maraka.

U biblioteci zatičemo ekipu Češke ambasade, zahvaljujući kojoj čitaonica odnedavno ima i lijepo uređen dječiji kutak. Gosti su raznježeni otkrićem da je tekst na jednoj od uvećanih i uokvirenih starih razglednica iz Kalinovika napisan češkim jezikom, kojima su ka und ka regruti izvještavali porodice o sretnom dolasku u daleki garnizon.

Tranzicija od zapuštenog ka napuštenom

Sa tih razglednica Kalinovik ostavlja utisak kolonijalne varoši pred kojom stoji budućnost kao obećanje. Mašta hroničara mogla bi lako docrtati još puteva i zgrada i pošumiti zelenom bojicom ledine i obronke oko austrijskih trospratnica. Ali panorama mjesta, stotinjak godina kasnije, pokazuje da se istorija Kalinovika nije susrela s takvom vizijom razvoja. Mjesto je ostalo u manje-više istim gabaritima i sad, pored tih razglednica, podsjeća na prevaronog ljubavnika koji u svojoj uvrijeđenosti sve manje vodi računa o izgledu i držanju. Iako sam centar krase veselo dječije igralište, uređen park i nova pijaca, previše je urušenih i napuštenih kuća naokolo, previše rupa u asfaltu, previše plastova cjepanica ispred zgrada, previše tranzicije od zapuštenog ka napuštenom.

Kalinovik

Kalinovik

Vlast je i ovdje u obnovu krenula s lakše strane: od mijenjanja naziva ulica. Nove plave ćirilične table na podbuhlim fasadama dobra su metafora poslijeratne duhovnosti kojoj su obnove bogomolja bile preče od obnove puteva i fabrika. Istina, osim tekstilne, s oko 250 radnika, nije industrija baš ni cvjetala u Kalinoviku. Oduvijek je to bio samo gradić u dvorištu kasarne, sav okrenut potrebama garnizona. Stariji mještani još uvijek pamte detonacije nebrojenih vojnih vježbi i manevara, a našlo bi se među njima i onih koji se sjećaju snimanja partizanskih filmova, Diverzanata, Sutjeske i Vrhova Zelengore, možda čak i Ričarda Bartona i Elizabet Tejlor. Tako je, osim stočarskog kraja i vojnog poligona, Kalinovik bio i centar partizanske filmske industrije.

Već i od samog pominjanja njegovog imena rezervistima JNA ježila se koža za vratom. Ako je i zbog čega bivša država zaslužila da propadne, onda je to njena armija – bahata, priglupa, utovljena, obijesna, srčana kao tenk bez posade. I teško je, s iskustvom tjedna provedenog na terenu u Kalinoviku, s motalicom na leđima, sredinom osamdesetih, ne poželjeti skupljenih usta okrenuti glavu od svake pameti kojoj nedostaje opšta vojna obaveza. Premalo je generala Trifunovića i previše generala Mladića bilo u toj armiji, da bi se čovjek te ukradene godine života sjećao s ponosom.

Turistička ponuda bez “generala”

Kalinovik se računa kao opština rođenja ovog drugog, ali njegov lik upadljivo izostaje iz turističke ponude grada. Nema grafita, plakata, suvenira, kao da to ime, jedino na hrvatskoj Wikipediji pomenuto u kategoriji slavni ljudi (Na bosanskoj i srpskoj nije niko, a u engleskoj su tu još Momčilo Mandić, ministar pravde, i Srđan Puhalo, blogger and the first person from Kalinovik to open a Twitter account), nije patriotski brend u rangu generala Gotovine.

Turizam ovdje, ipak, nije sasvim odustao od ove kategorije selebritija. Prema jednom mitu, iz kategorije ukazanja gospe, piramida u visokom i troje u gabeli, adolf hitler je upravo u Kalinoviku dobio čin kaplara. Na taj mit omladina, koja bi razvijala turističke potencijale kraja, ozbiljno računa. Kao i na priču o tome da su Amerikanci šezdesetih snimili ovdašnji kraški pejzaž pun vrtača i koristili ga u lažiranom direktnom prenosu prvog spuštanja na Mjesec.

Stariji, koji mudro ne tretiraju turiste kao imbecile, računaju na blizinu Neretve, Zelengore i Treskavice, na zdravu hranu, na obnovu nekada uglednog školskog dobra Gvozno, na nekropole stećaka, na bicikliste, lovce, planinare… Bilo bi logično da se u tim vizijama nađe i neka ergela konja – i vojna istorija mjesta i konfiguracija terena daju osnovu tome – ali pretraga na internetu povezaće konje i Kalinovik samo u članku Nezavisnih novina iz 2007, u kojem stoji da se načelnik Opštine i još nekoliko odbornika Skupštine opštine bave nezakonitim poslovima, između ostalog čak, prodajom tuđih konja. Što, u istom članku, načelnik ne demantuje: tri konja jesu prodata po njegovom naređenju, ali da je to učinjeno “jer su pravili štetu u naseljenom dijelu Kalinovika, a bili su napušteni”.

Mentalitet kao smetnja napretku

U Kalinoviku je sada, kao i tada, na vlasti SNSD. Od ukupnog broja glasača, 1975, na posljednjim lokalnim izborima valjano je glasalo 1513, a od toga 777 za ovu stranku. (Za prvu narednu, SDS, više nego duplo manje, 383.) Prvi su nagradili brigu opštinskih vlasti za potrebe građana: svi studenti dobijaju stipendije Opštine (100 KM, što je više nego dovoljno za krevet i hranu u domu na Palama, koji za mjesec koštaju 85.), Dom zdravlja pruža dobre usluge, komunalni poslovi obavljaju se uredno, svi koji završe fakultet dobijaju priliku da odrade pripravnički staž… Opozicija dodaje tom motivacionom spisku i besplatna drva, kao monetu u kupovini glasova, iza koje stoji direktor gradonačelnice. Na ovu stranu priče uputili su nas izvori iz Zapadnog Kalinovika, kako bi se, prema sastavu stanovništva, trebalo pošteno zvati Istočno Sarajevo. (Jedan jedini autobus polazi za glavni grad ujutru u šest, i vraća se popodne u četiri. Za Foču, gdje se inače svršavaju administrativni i zdravstveni poslovi, nema redovne linije.)

Trend iseljavanja postojao je i ranije, ali ne ovako ubrzan i vidljiv. Godišnje se u Kalinoviku rodi manje od desetoro djece (troje prošle godine, 2011. pet; 2010. stopa nataliteta bila je 1.77 a stopa mortaliteta 7.95). Osnovna i srednja škola upisuju po jedno odjeljenje, deveti razred osnovne škole ove godine pohađa devet đaka. Sve područne škole su zatvorene. Razumljivo je da mladi, ako nisu lojalni porodici koja vlada mjestom i posjeduje većinu njegovih vitalnih objekata (pumpu, hotel, pilanu, opštinu…), ne vide svoju budućnost tu. Mentalitet, ako mu se da na važnosti, može biti smetnja napretku. Dovoljno je samo pustiti predrasudama i navikama da oblikuju stavove i utiču na odluke. Mentalitet kasarnske kantine i liferantska poslovnost očito nisu dobitna kombinacija.

Stranačka hobotnica

Osim što uče, čitaju, igraju odbojku i kolo i predu kalnovičke ko je s kim, uveče po kafićima, kad nisu na facebooku i prikopčani na satelitske televizijske programe, srednjoškolci povremeno bace pogled na par bilborda s idejnim projektima za hidroelektranu Ulog, u nedalekom gornjem toku Neretve. Uprkos dugogodišnjim protestima ekologa i pravnom nasilju kojim je država osigurala interese privatnog investitora (slučaj Govedarica), mladi vjeruju optimizmu lokalne vlasti. Upadljivo je da zvanična stranica Opštine ne nudi konkretan popis beneficija koje će njeni građani od ovog tala Banjaluke i Beograda imati. Recimo, koliki će procenat zarade od prodate struje ostajati lokalnoj zajednici…

Nedostatak takvih informacija prilično je pouzdan simptom korupcije, kojom se hrani stranačka hobotnica u svim kržljavim demokratijama izniklim na poligonima JNA. S par stipendijskih novčića platiš mladima loše obrazovanje, nakon kojeg kupuješ njihove mucave glasove lažnim obećanjima, protjeraš ih ratom ili lošom razvojnom politikom u proleterska predgrađa, a onda zajaziš u njihovu obezvrijeđenu djedovinu. Kočić bi, kad bi oživio, molio austrougarsku carevinu da se vrati, pored ovakvih i ovolikih domaćih rodoljuba. Na njegovu priču Vukov gaj podsjeća i napad velevlažne i ćorave vlade na šumu u obližnjem selu Jelašica. Po toj je priči Kočić danas u Kalinoviku življi od svih deseteračkih filozofa koji iz Beograda svrate ovdje jednom godišnje da prime književnu nagradu Opštine, vijenac od trava i cvijeća koje pletu ovdašnje žene, crkveno kandilo i novčani iznos.

Mi kandidujemo Babu Radojku:

Baba Radojka je 1947 kazala: “Doće vrijeme kada će iz glave ići pravo u dupe.”

Baba Radojka je 1947 kazala: “Doće vrijeme kada će biti lakše izgubiti obraz, nego kišobran.”

Baba Radojka je 1948 kazala: “Doće vrijeme kada će biti vjerovatnije da u Budvu sretneš Tolstoja lično, nego nekoga ko je pročitao Rat i mir”

Baba Radojka je 1948 godine kazala: “Doće vrijeme kad će gostima na slavi biti važnije da imaš bežični internet, nego predjelo.”

Baba Radojka je 1949 godine kazala: “Doće vrijeme kada ćeš kamen za kiseli kupus morati otimati od Kuste.”

Baba Radojka je 1948 kazala: “Doće vrijeme kada će neki viriti iz dupeta, a neki iz kontejnera.”

Baba Radojka je 1947 kazala: “Doće vrijeme kada će moj unuk Srđan Puhalo za jedne biti politički analitičar, a za druge dvorska luda.”

U biblioteci, gdje smo ga i započeli, završavamo posjet Kalinoviku. Škola je gotova, i djeca ćućore za kompjuterima.

Inhalaciju domaćim mesnim i mliječnim delikatesama, čuvenom zamješom, i uz nju kajmakom, prema kome nadaleko poznati užički dođe ko razrijeđena pavlaka, ostavljamo za proljeće, kada planiramo istim putem produžiti do Morina, evropskog Tibeta, i možda do Nevesinja.

Sa zidova nas ozbiljnim pogledima ispraća žiri književne nagrade u sastavu: Vuk, Njegoš, Mateja, Dučić i sv. Sava.

DW / Nenad Veličković

Posted by on 2015-03-01. Filed under Kalinovik, Vijesti iz BH gradova. You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0. Both comments and pings are currently closed.

You must be logged in to post a comment Login