I pastiri su bili ovce

čoban

Hrvatska priča o vitalnosti društveno-političkih radnika kumrovečkog usmjerenje nije, jasno, egzemplarna kada je o Jugoslaviji u malom riječ. Mnogi su naši trenutačni politički odličnici izašli iz komunističkog šinjela. Znaju, nedvojbeno, što znači biti (samo) ovca u stadu, pa se pastirskoga štapa drže po svaku cijenu. Zorno o tomu svjedoči hrvatski prvak Dragan Čović, koji proteklih dana po Bosni i, prirodno, osobito po Hercegovini slavi punoljetstvo Hrvatske demokratske zajednice. Stožerne – u Hrvata!

Ne vjerujem baš u institut pastira, jer, dakako, tako otklanjam mogućnost biti ovca. No, nakon što je hrvatska premijerka, koju, inače, neki u Lijepoj nekritički (već) zovu i hrvatskim anđelom, u Vatikanu od Svetoga Oca, tvrde neki izvjestitelji, izmamila ushićeno, gotovo zavjetno, upozorenje: “Čuvajte mi bh. Hrvate!”, prizvao sam, ipak, neka od promišljanja ovdašnjih svećenika. A budući se o Hrvatima i u Vatikanu govori usred poslovično jalovih pokušaja okupljanja hrvatskih političkih stranaka, te nastojanja da se konačno usuglasi zajedničko stajalište o državnom (pa, dakle, i teritorijalnom) ustroju Bosne i Hercegovine, prvo mi na pamet pada analiza uzroka kronične unutarhrvatske posvađanosti pomoćnog biskupa Nadbiskupije vrhbosanske Pere Sudara. Te, napose, unutra toga, biskupovo stajalište tko su, zapravo, hrvatski (politički) pastiri – danas?! Što u hrvatskom slučaju znači posljednja dva desetljeća!

U rečenom je kontekstu Sudar, prije svega, govorio o aktualnoj političkoj psihologiji slijedom koje se radije ostaje prvi pa, veli, ako treba, i sam na brodu koji tone, nego ga prepustiti drugima ili udružiti snage u njegovu spašavanju. Pritom, biskup drži kako je ta situacija nevjerojatna; to, naime, kako su ljudi otporni na zdravu logiku i demokratski odnos prema drugima bez kojega nema pomaka na planu općeg dobra. No, samo na prvi pogled! Sudar nas, naime, podsjeća da je većina aktualnih političara i uopće ljudi na položajima u ovoj zemlji školovana za drugačije, nedemokratske stranačke i međuljudske odnose prema kojima je šef, bez obzira na lik mu i djelo, odlučivao o svemu. Da se to promijeni, trebaju generacije, a za to na brdovitom Balkanu, njegovu središnjem dijelu posebice, nema vremena.

Hrvatska priča glede vitalnosti društveno-političkih radnika kumrovečkog usmjerenje nije, jasno, egzemplarna kada je o Jugoslaviji u malom riječ. Mnogi su naši trenutačni politički odličnici izašli iz komunističkog šinjela. Znaju, nedvojbeno, što znači biti (samo) ovca u stadu, pa se pastirskoga štapa drže po svaku cijenu. Zorno o tomu svjedoči hrvatski prvak Dragan Čović, koji proteklih dana po Bosni i, prirodno, osobito po Hercegovini slavi punoljetstvo Hrvatske demokratske zajednice. Stožerne – u Hrvata! Evocira ta Hrvatina posebna kova, zbog koje odvjetnici ne moraju brinuti o recesiji, povijest HDZ-a i praktički u već predizbornoj kampanji veliča sve što je učinjeno. Pod – Zna se – kime! (U)zalud mu bivši nam šef države Ivo Miro Jović, koji se, uzgred (?!), kao bivši udbaš u pristojnim državama, poput primjerice Poljske, ne bi ni smio baviti politikom, poručuje kako je Hrvatima danas lošije nego u Kraljevini Jugoslaviji. A to što je najmalobrojnijem konstitutivnom narodu danas u Bosni napaćenoj gore negoli Ejupu Ganiću na londonskom aerodromu, valjda i to ima neke veze s Stožerom, kojeg je probijajući se iz trećega ešalona dok su mu predšasnici padali zbog prizivanja Herceg-Bosne kad joj vrijeme nije, preuzeo mostarski vukovac Čović. Bez nakane da stado prepusti komu drugome. Do posljednjeg Hrvata!

Možda je londonsko Ganićevo stradanje pretjerana prispodoba za trenutačni položaj u koji su, uz, naravno, stanovitu pomoć bratskih naroda, upali Hrvati pod vodstvom HDZ-a. Čovićeva – naročito! Ipak, sve se hrvatske političke stranke slažu kako se, u okolnostima kada Srbi imaju Republiku, a Bošnjaci kontroliraju Federaciju, Hrvati osjećaju kao fildžan viška. Pa, zašto – Pobogu! – onda ne mogu artikulirati jedinstven glas u trenutku kada prijeti smrtna ura?! Vratimo se tražeći odgovor, a dok ne vidimo hoće li i kako će Kosorica poslušati Benedikta XVI., biskupu Sudaru. Suglasje je, skeptičan je, teško očekivati od stranaka koje su nastale raskolom. I, dodao bih, za tko zna čije sve interese! Okolnosti, misli biskup, naprosto prizivaju alternativu. Trenutačno se, međutim, ona još ne nazire. Što nikako ne znači da joj se ne treba nadati. Štoviše, stanoviti optimizam budi i aktualno istraživanje Pulsa koje kaže kako Dragan Čović uživa samo 5 posto potpore Hrvata. I to je – valjda – neki početak.

Primjeri iz susjedstva nas, naime, uče kako se stranke mogu pozitivno promijeniti kada ih preuzmu ljudi koji nisu društveno-politički radnici stasali uz svejugoslavensku parolu: snađi se, druže!

oslobođenje / bih-x.info