Japan gradi “Veliki morski zid”

Četiri godine poslije razornog cunamija koji je izbrisao veliki dio sjeveroistočne obale Japana, ta zemlja planira da izgradi skoro 400 kilometara dug morski zid, visine oko pet spratova, kako bi se zaštitila od eventualno budućih prirodnih katastrofa.

Protivnici zida, čija izgradnja bi koštala 820 milijardi jena (6,8 milijardi dolara) smatraju da će ogromna betonska barijera ugroziti eko sistem mora, ali i vidik, omesti ribolov od kojeg živi većina stanovnika, a zapravo veoma malo učiniti da zaštiti ljude koji prilikom cunamija najčešće bježe u više nadmorske visine.

Pristalice zida, pak, kažu da je on nužno zlo, koje će istovremeno osigurati i nova radna mjesta, bar na neko vrijeme. U sjevernoj ribarskoj luci Osabe, stanovnici su ljuti zbog betonske barijere visoke 12,5 metara koja im zaklanja pogled na more, prenosi B92.

“Istina je ta da to izgleda kao zatvorski zid”, rekao je ljutito Kazutoši Musaši (46) koji je prije cunamija iz 2011. živio na obali mora, a nakon toga se preselio u unutrašnjost.

Javni radovi na izgradnji morskog zida, kako ocjenjuje agencija AP, glavna su strategija vladajuće Liberalno-demokratske partije i njenih pristalica u velikim kompanijama, a lokalni zvaničnici namjeravaju da slijede te planove.

Paradoks sličnih projekata, međutim, prema ocjeni stručnjaka je da dok njima može da bude donekle smanjena potencijalna šteta, oni istovremeno mogu da ljude učine neopreznijima, a to može da bude veliki rizik duž obale, koja je posebno na meti cunamija, morskih oluja i drugih prirodnih katastrofa. AP dodaje da sigurno neki od 18.500 ljudi koji su umrli ili nestali poslije zemljotresa i cunamija 2011. nisu uopšte čuli upozorenja i pobjegli na vrijeme.

Cuneaki Igući bio je gradonačelnik Ivanume, gradića odmah južno od najvećeg grada u tom regionu – Sendaja, kada je cunami, izazvan zemljotresom magnitude 9,0 pogodio tu obalsku oblast. Morski zid, visok 7,2 metara, izgrađen nekoliko godina ranije da bi se usporila erozija plaža u Ivanumi, uspio je da oslabi vodenu stihiju, što su učinila i stabla borova zasađena duž obale, ali je ona ipak zadrla pet kilometara u kopno.

Putnici i osoblje gledali su sa viših spratova i krova aerodroma kako talasi nose automobile, zgrade i letjelice, kao i cijele kuće u gusto naseljenoj oblasti uz plažu. Gradić je nakon toga popravio oštećenja na morskom zidu, ali ne planira da poveća njegovu visinu. Umjesto toga, Igući je bio jedan od prvih lokalnih zvaničnika koji je podržao plan bivšeg premijera da se zasade šume miješanog drveća duž obale, na visokim bedemima od zemlje i đubreta, kako bi se pomoglo stvaranju živog “zelenog zida” koji bi opstao i pošto bi se veće betonske konstrukcije urušile.

“Ne treba nam viši morski zid. Ono što nam je potrebno je da se svi na vrijeme evakuišu. Najsigurnije za ljude je da žive na višoj nadmorskoj visini, kao i da im kuća i posao budu na različitim lokacijama. Ako to postignemo, ne moramo da imamo ‘veliki zid’”, rekao je Igući.

“Ono što želim da naglasim je da bez obzira šta ljudi pokušavaju da stvore, neće pobijediti prirodu, tako da mi ljudi treba da nađemo način koegzistencije s njom. Pobjeći kada se pojavi opasnost je najvažnija stvar da bi čovjek sačuvao život”, zaključio je jedan lokalni lider.