Jasmin Džemiđić: Trostruki šampion invaliditeta

Jasmin Džemiđić kaže da se potrudio da tri puta ostane osoba sa invaliditetom. Ali generalno, “dobro je prošao”. Danas mnoge uveseljava humorom i pozitivnim stavom kao “sit-down” komičar.

Jasmin Džemiđić

„Jasmin Džemiđić je peti član četveročlane porodice“, šaljivo i u svom stilu odgovara Jasmin na pitanje ko je zapravo on. „Nisam ni bio u planu, to je početak osamdesetih godina kada porodice u Sarajevu imale jedno ili dvoje djece. Pošto su roditelji već imali dvoje djece, htjeli oni mene ili ne, ja sam im se desio”.

Kaže kako je sve nekako u životu krenulo naopačke, od te 1983. kada je rođen. Prilikom porađanja pupčana vrpca mu je bila obmotana oko vrata i doktorica koja je to pokušala srediti mu je istegla kukove. Problemi tu ne prestaju i veći dio djetinjstva provodi u bolnici, na operacijama ili u banjama na rehabilitaciji. Razlog je dječija paraliza, stanje koja ga prati cijeli život i zbog koje je danas u kolicima.

Bolnica mu je bila druga kuća

Nezgodama i problemima tu nije kraj, sa četiri godine ispada kroz prozor kuće, dok ga pred kraj srednjoškolskog obrazovanja udario motociklista: „Potrudio sam se da čak tri puta ostanem osoba sa invaliditetom“ kroz humor će Jasmin.

Život je tako htio pa mu je bolnica postala druga kuća, kako kaže. Do sada je imao devet operacija, a očekuje ih još nekoliko. Bez obzira na sve, redovno uspijeva završiti školovanje i zahvalan je roditeljima što ga nisu poslali u specijalnu školu nego je pohađao redovnu nastavu. Čak i u ratu.

„Djetinjstva se sjećam kao bezbrižnog. U mahali sam odrastao, ali ne u mahali što je ona danas, nego kakva je bila nekada u Sarajevu. To je vrijeme kada te komšinica gleda sa prozora, na tebe ne da bi te grdila, nego što pazi na tebe. Pošto nisam mogao hodati do četvrte godine, ja sam puzao, ali me to nije sprječavalo da uspijem pobjeći, pa su me lovili po mahali. A bio sam brz.“

Sretan je što tokom školovanja nije bilo većih ispada druge djece prema njemu, s obzirom na invaliditet: „Bilo je nekih pogleda ili sitnih dobacivanja. Čim si drugačiji odmah si im malo čudan,  ali generalno sam dobro prošao. Čak su toliko normalno gledali na mene da sam par puta dobio batine u školi.“

Prema djeci sa invaliditetom se treba ponašati kao i prema svakoj drugoj

Jasmin Džemiđić

U istoj toj školi je učiteljica imala naklonost prema Jasminu, znala je popustit, ali on danas shvata da je to bila greška: „Ako dijete ima invaliditet, ne smiju roditelj i učitelji invaliditet praviti još većim. Moraju se ponašati prema takvom djetetu kao prema svakom drugom. Ako ima zadaću mora je uraditi, nema popuštanja. Ako je ostalo suđe od ručka na stolu, mora ga skloniti. U protivnom se stvaraju loše navike koje je kasnije teško ispraviti.”

Roditelji su bili jako važan oslonac kroz djetinjsto. „Rano sam počeo shvatati da nešto nije u redu, da sam drugačiji, ali su roditelji znali da mi na pravi način objasne moju situaciju i radi njih sam lakše prihvatio invaliditet i prolazio kroz životne izazove.”

Kaže da se i nije baš nešto proslavio ni sa izborom srednje škole: „Izaberem ja zanimanje za časovničara. Završim to, prođe malo i zanat izumre. Dobijam diplomu za časovničara, a već uveliko i kod nas dolaze mobiteli.  Odlučim se završiti i četverogodišnju školu, pa završavam za preciznog mehaničara. Ali od obje te diplome do danas nisam imao nikakve koristi, niti vjerujem da ću imati.“

Bez obzira na invaliditet i zdravstvene probleme Jasmin, kao pravi borac, hrabro, pun optimizma i sa osmjehom prevazilazi sve poteškoće i izazove.

“U početku su mi ljudi izlazili sa nastupa”

A uspješno nasmijava i druge. Počeo se baviti stand up, odnosno kako je on zove sit down komedijom, te je uspješno koristi kako bi zabavio i nasmijao druge, ali i skrenuo pažnju, jer su teme koje koristi uglavnom vezane za osobe sa invaliditetom. Na taj način se bori protiv predrasuda i ukazuje na nedostatak prava, ali i dokazuje kako osobe sa invaliditetom mogu biti aktivni učesnici predstava, a ne samo gledaoci.

„U početku je i sa stand up-om išlo jako teško. Ljudi si mi bukvalno izlazili usred nastupa. I tada su teme mojih šaljivih nastupa bile različite situacije u kojoj bi se našao kao osoba u kolicima, te sam ismijavao takve momente. Ljudi nisu mogli izdržati, bilo im je smiješno ali istovremeno i neugodno te se nisu mogli smijati i jednostavno su izlazili sa nastupa. Tek su se vremenom uspjeli navići, kada su vidjeli da sam i ja opušten, pa su se smijali šalama.“

Komedija je njegov način ukazivanja na probleme, a istovremeno njemu nastupi znače mnogo, te su mu svojevrstan ispušni ventil. Iz ličnog iskustva može potvrditi da smijeh zaista liječi, a to se na njemu da primjetiti jer je gotovo uvijek vedrog duha, optimističan i dobro raspoložen.

“Vrlo sam naočita osoba sa invaliditetom”

Danas živi u naselju Švrakino selo u Sarajevu sa sestrom i njeno dvoje djece u kući sa 40 kvadrata. Ima tu sreću da je kuća prilagođena te nema nepotrebnih pragova i drugih prepreka.

Čini ga sretnim što ovog januara nema mnogo snijega na ulicama Sarajeva te može izaći u kolicima vani, inače bi bio prinuđen ostati u četiri zida veći dio zime. Voli izaći, provesti se, pa i navečer zaplesati u klubu u kolicima. Ponekada ga čudno pogledaju, ali mu ne smeta, želi da pokaže kako i osobe sa invaliditetom imaju pravo i potrebe za društvenim životom, uključujući i ples u kolicama.  Smješkao se na pitanje da li ima djevojku koja bi zaplesala s njim: “djevojaka je uvijek bilo i biti će, šta ću kada sam vrlo naočita osoba sa invaliditetom.”

Jedini je sit down komičar u BiH ima planove za budućnost i posluži li ga zdravlje nastaviti će borbu za prava osoba sa invaliditetom, te će i dalje nasmijavati publiku na svojim nastupima. Nove šale već su u pripremi.