Kako je propala radnička klasa u Tuzli

Prijeratni industrijski centar Bosne i Hercegovine, područje Tuzlanskog kantona, danas je, kako kažu radnici, samo “groblje” nekada uspješnih kompanija koje su zapošljavale veliki broj ljudi.

Dita, Polihem, Livnica, Aida, Konjuh, Guming – neke su od firmi koje su uništene lošom privatizacijom i nebrigom vlasti, poruka je nekoliko hiljada radnika koji su ostali bez posla, plaća, uvezanog staža i penzija.

Dio njih svake sedmice na ulicama traži svoja prava, a februarski protesti u kojima su zapaljene mnoge državne institucije u gradovima širom Bosne i Hercegovine krenuli su upravo iz Tuzle.

“Nekada smo bili industrijski gigant, a sada smo poznati samo po Panonskim jezerima, koja zapošljavaju 30 ljudi”, kaže Sakib Kopić, predsjednik Sindikata Solidarnost oko kojeg je okupljeno više od 20 firmi.

Kopić ističe da Tuzlanski kanton ima najvišu stopu nezaposlenosti u Federaciji BiH – bez posla je gotovo 105.000 ljudi, jer su svi pogoni za proizvodnju uništeni, a “radnička klasa propala”.

“Ništa nije ostalo osim Siporexa i Termoelektrane. Da političarima ne treba struja, čini mi se da bi i Termoelektranu sahranili.”

Sindikat traži hitno formiranje nove vlade tog kantona, procesuiranje odgovornih za lošu privatizaciju i regulisanje njihovog radno-pravnog statusa.

“Bilo to privatna ili društvena firma, jer nijedan radnik nije kriv”, kaže Kopić, koji je je radio u Polihemu, nekadašnjem gigantu hemijske industrije koji je proizvodio kiseline i lužine.

‘Fabrika prodana kao staro željezo’

Polihem je zapošljavao više od 1.100 radnika koji su izgradili i hotel Stellu u Neumu, a onda je 2001. prvi put privatiziran, kako kaže Kopić, najlošijim modelom.

Stečaj je pokrenut 2002. godine, ali su radnici uspjeli sredstvima Vlade ponovno pokrenuti proizvodnju.

Međutim, Polihem 2006. kupuje poljska firma Organika, koja nakon godinu dana rada obustavlja proizvodnju i radnicima daje otkaze.

“Dijelovi fabrike bukvalno su isječeni i prodani kao staro željezo. Samo je bitno željezo, da se proda na otpad, a vlasnici zemlju dobiju džaba. Radnika nema u toj računici”, objašnjava Enes Tanović, koji je 2002. godine ostao bez posla u toj kompaniji.

Iste godine njegova supruga dobila je otkaz u još jednoj propaloj firmi ovog kantona – Gumingu.

“Imamo dvije krave, kokoši… Od toga preživljavamo. Ja imam taj minimalni dohodak, ali ga potrošimo u hodanju po raznim institucijama”, kaže.

Dodaje i da je njegov sin, koji je završio medicinsku školu, osam godina bio nezaposlen. Sada je pronašao posao, kaže, ali ne u struci, već u metalnoj industriju.

“Trenutno uči njemački jezik da pobjegne odavde, iako ja nisam za to. Kćerka je završila razrednu nastavu, a sada bi trebala da volontira.”

Ekrem Ćerimić, nekadašnji uposlenik Guminga, koji je radio proizvode od gume, sada je predsjednik sindikata radnika te firme. Staž mu nije uvezan već 18 godina. Stečaj je pokrenut 2010. i tek tada se uspio prijaviti na biro.

“Ja imam sreće da mi supruga radi. Mi jednostavno životarimo od njene plate, mučimo se kao i svi ostali. Stariji sin ne radi, a mlađi još ide u srednju školu”, kaže Ćerimić.

‘Sirotinjski sindikat’

Tanović, Kopić i Ćerimić okupljeni su u Sindikatu Solidarnost, za kojeg kažu da mu se svaki dan pridružuje sve više uništenih firmi i obespravljenih radnika.

“Zovu nas sirotinjski sindikat jer su tu došli samo oni koji nemaju ništa”, navode. Tvrde i da se sada svi proizvodi nekadašnjih giganata uvoze.

“Polihem je imao kiseline i lužine koje se uvoze, a sve to treba za Termoelektranu za tretman voda. Gumingu, samo da radi za Termoelektranu i za rudnike, ne treba ništa više.”

Dodaju i da se u Bosnu i Hercegovinu godišnje uvozi 43.000 tona deterdženta, a da je kapacitet Dite, jedne od najvećih fabrika za proizvodnju deterdženta u bivšoj Jugoslaviji, bio 50.000 tona.

Dita je nakon rata imala više od 700 radnika. Polako počinje njeno propadanje, a na kraju je kupuje firma Lora iz Sarajeva. Trenutno se radnicima duguju deseci plaća i uplata za penziono i zdravstveno osiguranje.

Kada je nakon protesta u februaru formirana nova Vlada Tuzlanskog kantona, koja je etiketirana kao ekspertna, među ciljeve je uvrstila i pokretanje proizvodnje u Diti, kao i u fabrici namještaja Konjuh iz Živinica. Međutim, osim uplaćivanja jednokratne pomoći dijelu radnika, ništa drugo se nije desilo.

“Konjuh je s nama. On je prije rata zapošljavao i do 3.000 ljudi. Kada su radnici skupili dionice, jer je Vlada tražila to od njih i imala je namijenjena sredstva za to, odustala je od kupovine. Sada nešto malo rade, ali imaju 7,5 KM [3,7 eura] dnevnice”, tvrdi Kopić.

A gdje će mladi?

Dodaje da radnici fabrike obuće Aida rade za dnevnice od pet KM (2,5 eura). Nedavno su opet blokirali saobraćajnice u Tuzli, jer traže uvezivanje radnog staža, materijalno zbrinjavanje radnika i puštanje u rad njihova tri pogona, u Tuzli, Lukavcu i Dubokom Potoku.

“Političari se moraju zapitati ko će vraćati kredite MMF-u, jer to mogu samo radnici. Ili da i sama država ode u stečaj”, ističe Tanović.

Napominje da Tuzlanski kanton obiluje prirodnim bogatstvima – šumama, vodama, rudnicima.

“Imamo i so, slanicu, ugalj, termoelektranu, znači struju, vodu, polja za poljoprivredu, obronke planina za stočarstvo, a propadamo.”

Ćerimić dodaje da su protestima u februaru skrenuli pažnju vlasti na te probleme, ali da se ništa nije promijenilo.

“Rekli su da je šteta na zgradi Vlade napravljena tokom paljevine dva miliona KM [milion eura]. Šteta u privredi je 500 miliona KM [250 miliona eura], a niko nije procesuiran zbog toga. Naravno, samo upoređujem, ne valja ni jedno ni drugo”, dodaje.

Ovi sindikalci ističu da su ljudi nezadovoljni i napeti, pogotovo zbog neformiranja vlasti.

“Oni se ne mogu dogovoriti oko vlasti, a kako će se dogovoriti oko jedne fabrike. Ovdje sada sve ključa, a nove generacije izlaze iz srednjih škola i fakulteta. Gdje će oni uopšte raditi?”

Izvor: Al Jazeera