Ko ima pravo na socijalnu pomoć u BiH

Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj sve više građana živi na rubu egzistencije, i čija su jedina primanja ona dobijena preko socijalne pomoći. Nažalost, neki građani zbog loše primjene zakona, nemaju pravo na ovu vrstu pomoći.

Samohrane majke  neka se snađu
Zadnji primjer je slučaj trinaestogodišnje Zerine Džebić iz Zavidovića, čija porodica ne ispunjava  zakonom predviđene uslove za redovno primanje pomoći od Centra za socijalni rad općine Zavidovići. Podsjećamo, Zerina i njezina četveročlana porodica žive od samo 27 KM dječijeg dohodka. Po našem saznanju, razlog zbog kojeg ova porodica nema pravo na stalnu socijalnu pomoć je što je Zerinina majka Fadila sposobna za rad i kao takva nema pravo na ovaj vid pomoći.

Zerinina porodica je samo jedan primjer od čak 75% odbijenih prijava samohranih majki za socijalnu pomoć. Istraživanje pod nazivom Socijalna isključenost danas, a sutra? koje je vršio Biro za ljudska prava Tuzla i Helsinški parlament građana Banja Luka sprovedeno je prošle godine u 5 gradova BiH (Banja Luka, Tuzla, Gračanica, Brčko i Doboj), primjenjeno je na 105 samohranih majki. Ono je pokazalo da je ova kategorija socijalno ugroženog stanovništva prepuštena sama sebi, te da bi nadležne vlasti pod hitnno trebale donijeti efikasniji zakon iz ove oblasti.

Primjer jedne lokalne zajednice
Kako funkcioniše postojeći zakon može se vidjeti već u sopstvenom lokalnoj zajednici. Izabrali smo primjer opštine Teočak – najmanje opština na području Tuzlanskog kantona. Prema posljednjem popisu stanovništva, Teočak ima tek nešto više od 7 hiljada stanovnika. Naime, u ovoj opštini stalnu socijalnu pomoć dobijaju 124 osobe, a visina primanja je 120 KM mjesečno. Pored novčane pomoći, socijalno najugroženiji građani imaju pravo i na drugu vrstu pomoći, npr. u vidu ortopedskih pomagala, odjeće, hrane i drugo. Ova opština se brine i o smještaju djece bez roditelja, kojih na području Teočaka ima četvero.

U opštini su nam potvrdili da postoje slučajevi u kojima građani traže socijalnu pomoć, ali zbog neispunjavanja uslova , nemaju prava na to.

Birokratski lavirint
Sigurno, jedan od razloga ovakve situacije je činjenica da čak 20 zakona na kantonalinim i entitetskim nivoima reguliše oblast socijalne zaštite u Bosni i Hercegovini. Nevjerovatno, zvuči podatak da sistem socijalne zaštite u Federaciji BiH, uključuje čak preko 30 ministarstava i institucija. Unatoč tome, Kantoni donose svoje zakone iz oblasti socijalne zaštite, koji često nisu usklađeni sa federalnim zakonom. Primjena zakona se odgađa bez obrazloženja i izvan rokova predviđenih u Zakonu, te bez ikakvih sankcija. Zbog toga, socijalno ugroženi rijetko traže svoja prava kod nadležnih institucija, ili pred sudovima. Nije ni čudo da su mnogi socijalno ugroženi građani neinformisani, s obzirom na mnoštvo kontradiktornih uredbi.

Praksa pokazuje da federalno ministarstvo nema gotovo nikakvu funkciju u osiguranju usaglašenog nivoa prava i socijalne zaštite nad kantonalnim nivoima. Republika Srpska ima mnogo efikasniji sistem socijalne zaštite, jer je zakon isti na nivou cijelog entiteta, i za njegovo sprovođenje, zadužena su samo tri ministarstva.

Ono što je slično za oba entiteta su prava iz sistema socijalne zaštite koja predviđaju:
– novčanu i drugu materijalnu pomoć
– osposobljavnaje za život i rad
– kućna njega i pomoć u kući
– smještaj u ustanovu socijalne zaštite

Mehanizmi ostvarenja prava iz socijalne zaštite
Svaki građanin koji smatra da ima neko pravo iz oblasti socijalne zaštite, to može zatražiti pred nadležnim institucijama i u zakonu propisanim postupcima, a to su :

– Upravni postupak, koji se vodi pred organima uprave i
– Sudski postupa, za koji je nadležan kantonalni sud

U slučaju kršenja ljudskih prava, građani se mogu obratiti i Instituciji ombudsmena, koji se neće mješati u sudski proces, ali može pokrenuti sudske postupke ili intervenirati u toku postupka kada god ustanovi da je takva aktivnost neophodna pri obavljanju svojih dužnosti. On također može dati preporuke organu vlasti, i biti konsultiran od strana u postupku.

Svi ovi podaci govore o tome koliko je hitno donošenje novih i usklađivanje postojećih zakona iz ove oblasti na nivou BiH. Ne smije se dozvoliti da zbog birokratije oni kojima je najpotrebnija pomoć istu ne mogu ostvariti. Državne, entitetske, kantonalne i opštinske institucije bi morale voditi računa o svakom građaninu koji živi na rubu egzistencije jer bi u 21. vijeku svakome čovjeku država trebala biti majka a ne maćeha.

Pišu: Nermin Avdičević i Dino Bećirović za Manjine.ba