Mladi i nasilje: Problem društva, škole i porodice

Iz godine u godinu u bh. društvu se pomjera dobna granica mladih koji se nasilno ponašaju. Sukobi među vršnjacima, napadi na profesore, samoozljeđivanje, a na kraju i maloljetnička delikvencija samo su posljedice poremećenih odnosa u porodica, u školi, pa i u društvu. Mladi vrše nasilje, ali i sami su žrtve nasilja.

Godine nakon rata u BiH uticale su na porast nasilja kao oblika ponašanja među mladima. Uzroci su brojni, kažu stručnjaci: poremećen sistem vrijednosti, nedostatak roditeljske pažnje i brige za djecu zbog stalne borbe za egzistenciju, škole koje su zanemarile odgojnu obavezu. Mladi sve češće i u sve ranijoj životnoj dobi počinju pokazivati nasilničko ponašanje, kaže Mirza Zeković, nastavnik jedne od sarajevskih osnovnih škola.

„Bukvalno svake godine se pomjera starosna granica. U početku su to verbalni prekršaji i psovke koji kulminiraju tučama, sačekivanjem vršnjaka, odnosno kolega iz škola. Jedina stvar koja me raduje je da je prošle godine delikvencija bila šest posto manja – to su podaci MUP-a Kantona Sarajevo. Ali moramo odvojiti nasilničko ponašanje od delikvencije“, ističe Zeković.

Profesori i pedagozi smatraju da su roditelji u većini slučajeva nezainteresovani za probleme djece.Većinu zanima samo uspjeh u školi. A problemi u porodici, sve češći razvodi, te konflikti među roditeljima, glavni su uzrok emocionalnog nezadovoljstva djece i njihovog nasilnog ponašanja. Cijeli trud pada u vodu ukoliko roditelj ne želi sarađivati sa školom, kaže pedagoginja Mirsada Jaganjac.

„Kad sam radila sa jednim djetetom i ispričala roditelju sve do čega sam došla – da ima problem u odnosu oca i djeteta – otac je samo meni rekao: ’A kakve on ima ocjene?’ Znači, apsolutno je ignorirao ono što sam otkrila u radu sa djetetom – a to je da je otac jako važna figura, a da u ovom slučaju postupa pogrešno“, objašnjava naša sagovornica.

S druge strane, direktor sarajevske Javne ustanove porodično savjetovalište Senad Alić upozorava:

„I škole ponekad uzimaju sebi za primarno da se bave statistikom – da je 4,7 prosjek škole, a odgojni momenat zapostavljaju. Mi kao porodično savjetovalište ne želimo da manipulišemo s određenim statističkim pokazateljima, nego smo orijentisani na rješavanje problema u mreži – kroz socijalnu socijalnu ustanovu, kroz podršku nadležnog ministarstva, vlade, skupštine i nevladinog sektora.“

Mnoge se instutucije u BiH bave ovim pitanjem, no čini se da u tom lancu ima mnogo slabih karika. Prije svega, niko ne upozorava mlade u kakve probleme mogu zapasti ukoliko se nađu s druge strane zakona. Centar, jedna od sarajevaskih opština, oformila je Komisiju za suzbijanje maloljetničkog nasilja, a njen član Ismir Jusko kaže:

„Postoji kritična masa ogromnog broja mladih ljudi koji su na raskrsnici. Cilj ove komisije je bio da radimo primarnu prevenciju, da utičemo na to da ta djeca ne upadnu u zamku, da ne odu s one strane zakona, kako zbog korištenja ili prodaje psihoaktivnih supstanci, nabavki, upotreba vatrenog ili hladnog naoružanja. Veliki broj mladih upada u zamke da želi da bude dio raje, a veliki je broj regrutera, koji su u srednjim školama i van njih, koji žele da pridobiju takve i upravo koriste taj modul da neko bude član neke ekipe, neke raje, neke grupe prijatelja, koji u velikom broju slučajeva odu s one strane zakona.“

Srednjoškolka iz Sarajeva ovako objašnjava ovaj problem:

„Roditelji nisu glavni krivac – oni se bore, neki rade po 12 čak i više sati dnevno, lome svoju kičmu da zarade taj komad hljeba i da ga donesu na sto i jednostavno nemaju vremena. Zbog toga treba škola da bude više uključena. Ni svi profesori nisu toliko dobri kao što misle. Postoje profesori koji će zaista pomoći, dok postoje i profesori koji će se truditi da prigrle svoje mjezimce, a da potlače ostale učenike. Ne mora značiti da neko od mladih dolazi iz dobre ili loše porodice. Zavisi iz kakvog društva dolazi. Kakvo društvo sebi izaberu – tako se i ponašaju.“

rse / bih-x