Ovo je rat

U martu je u Kantonu Sarajevo od COVID-19 umrlo više ljudi nego u mjesecu martu bilo koje ratne godine.

„Ne radimo ništa, ili što bi naš narod rekao, mlatimo praznu slamu, odnosno preljevamo iz šupljeg u prazno. Mi nemamo nijedne ozbiljne tačke, mi smo došli do toga da samo još trebamo da raspravljamo o uticaju vlage na kredenac“, izjavio je nedavno za N1 bivši ministar sigurnosti BiH i zastupnik u državnom parlamentu Bosne i Hercegovine Dragan Mektić.

Istovremeno, u glavnom gradu BiH glavna tema danima je bilo tragikomično političko spletkarenje oko izbora gradonačelnika, a Skupština Kantona Sarajevo bavila se u martu svim i svačim, vrlo često ubacujući u rasprave oko stranačke borbe za direktorske pozicije elemente sa dubokim patriotskim nabojem.

Za to vrijeme, na stranici Ministarstva zdravstva Kantona Sarajevo redovno se objavljuju izvještaji o stanju COVID pacijenata. Onaj od 31. marta 2021. glasi: „U protekla 24 sata, u Kantonu Sarajevo je potvrđeno 500 novozaraženih slučajeva korona virusom, dok se u istom periodu od COVID-19 oporavilo 622 naših sugrađana. Kanton Sarajevo danas bilježi 4.679 aktivnih slučajeva COVID-19 infekcije. Ukupan broj zaraženih je 48.166…Prema podacima Zavoda za javno zdravstvo KS, u proteklih sedam dana, prosječan broj zaraženih je 521, dok sedmična incidenca, odnosno broj oboljelih na 100.000 stanovnika, iznosi 868. Trenutno je u KS hospitalizirano 746 osoba… Na respiratoru je 11 pacijenata… U COVID ambulantama Javne ustanove Dom zdravlja KS pregledano je 960 pacijenata, od kojih je 12 transportovano u Opću bolnicu, a 21 na KCUS.“

Crne martovske brojke
Cijeli mart u svakom ovom, gotovo tipskom izvještaju na web stranici Kantona Sarajevo, u kojem se smjenjuju razni brojevi, danima tražim jednu rečenicu smještenu negdje u središtu svih tih podataka i čitam: „Nažalost, jučer je preminulo 17 pacijenta koji su bili zaraženi ovim virusom“.

Prethodnih 30 dana, naši sugrađani koji su izgubili bitku sa virusom Covid 19 u brojkama su izgledali ovako: 7, 5, 3, 7, 3, 10, 5, 9, 10, 16, 7, 16, 16, 15, 13, 13, 9, 10, 21, 14, 25, 15, 16, 21, 15, 18, 15, 16, 23, 17…

Najradije bih ih sve spomenuo po imenima, ali je nemoguće jer se radi o 389 građana.

Sumnjam da u gradu veličine Sarajeva može biti da ima iko ko ne zna barem nekoga od onih koje više nećemo sretati na našim ulicama.

Ako, možda i postoji, i taj će sigurno primjetiti da su oglasne ploče i mjesta gdje se inače lijepe umrlice svakoga dana sve punije obavijestima uramljenim u zelene, crne i plave okvire.

Njihove slike zaleđene u nekom vremenu dok su se smijali posmatraju prolaznike. Siguran sam, kad bi mogli, dobronamjerno bi nam dovikivali sa svih strana da se i sami čuvamo, da je bolest zla i da ne bira koga će nam odvesti.

Razumnom čovjeku neobjašnjivo je da nakon više od godinu dana, od kada je cijeli svijet zahvatila pandemija, stručnjaci moraju objašnjavati da je neophodno nositi masku, poštovati distancu ili se vakcinisati kako ne bi postali uzrok nečije nesreće.

Erozija svakog oblika kompetentnosti
Situacija u kojoj se nalaze građani, barem po brojevima, ravna je ratnom stanju i uslovima teške elementarne nepogode. Koliko god svi mi djelovali apatično, nema dileme da živimo u vremenu kada nam trebaju pametni, hrabri, obrazovani autoriteti, a ne politikanti, cirkusanti, profiteri ili oni koji glume državu, kako je sam premijer entiteta FBiH nedavno izvalio.

Nažalost, građani Bosne i Hercegovine preskupo plaćaju dugogodišnju eroziju svakog oblika kompetentnosti, nikakvog odnosa prema kulturi življenja, nauci, zdravstvu, kulturi…

Plaćamo cijenu partitokracije, stranačkih sudija, univerzitetskih profesora, direktora bolnica, plaćamo što je dozvoljeno da se zdravstvo prepusti porodičnim odnosima, ličnim ambicijama i konstruiranim intrigama onih koji uživaju u vojnoj disciplini, ali nemaju dara za direktorovanje niti dovoljno empatije.

Preskupo plaćamo što smo ozbiljne funkcije države prepustili ljudima koji su došli kao „stranački podobni“ a nemaju niti elementarnu ozbiljnost kakvu traže odgovorne funkcije svakog društva. One koji inspiraciju ne traže u rezultatima rada već isključivo u materijalnoj koristi i poltronskom tapšanju očajnih osiromašenih ljudi koji se nadaju da će im takvi zaposliti djecu koja vise na biroima rada.

Mnogi stariji čitaoci će se možda sjetiti jednog Yutelovog snimka iz aprila 1992. Bio je to kućni video, nekog stanovnika Grbavice, koji je sa svog prozora kućnom kamerom snimao rulju koja pljačka samoposlugu. Snimak tog anarhokriminalnog ponašanja Sarajlija završio je kada jedan od građana ulazi sa otvorenim kišobranom kroz razbijeno staklo, jer valjda nije imao vremena za gubljenje. Trebalo se nakrasti što brže.

Pljačka pred očima začuđenih građana
Neki dan kada sam razmišljao o tome šta rade naši političari, u memoriji mi se probudilo sjećanje baš na taj snimak.

Oni upravo rade istu stvar, samo što ne kradu konzerve i čokolade, već pljačkaju naše penzione i zdravstvene fondove, budžete i „ugrađuju se“ bez ikakvog straha i u najosjetljivije nabavke poput respiratora i medicinske opreme za spas života građana – koji uz čuđenje godinama sa svojih prozora samo snimaju njihovu pljačku.

Mnogobrojni predstavnici politike koji bi trebali imati autoritet, karizmu, znanje – ne nude ništa osim bahatosti, nekompetentnosti, profiterstva, neozbiljnosti…

Treba građane podsjetiti i na to da su svojom rukom ili nekorištenjem glasačkog prava birali današnje bh. političare i dozvolili im da oni biraju svoje saradnike. No, nije izborna godina, pa ostavimo to sada na stranu.

Svi koji su danas na funkcijama moraju početi da barem ozbiljno shvataju šta se dešava oko njih. Biće vremena i za opoziciju i za poziciju da sagledamo koje šta radio u vrijeme pandemije, jer trenutno oko nas bijesni rat i treba nam svaki atom ozbiljnosti i požrtvovanosti da nas što više preživi pandemiju.

Trebaju nam istinski heroji, oni koji umjesto etabliranog partitokarcijskog poimanja svijeta i ličnih interesa razumiju šta znači i društveni interes.

Država je i nastala kao rezultat potrebe za zaštitom opstanka društva, a glumljenje države i neozbiljnost je opasnost i za državu i za društvo.

Prestati glumiti budale
Ako mislite da pretjerujem poredeći trenutno stanje sa ratom, podsjetiću vas na brojke s početka teksta. Kanton Sarajevo je pored svih onih koji po hladnoj statistici umiru svaki mjesec u manje više istom broju izgubilo još 389 sugrađana. Usporedbe radi, u martu ratne 1992. pored onih koji su inače umirali poginulo je 12 civila i vojnika, 1993. godine poginulo je njih 255, 1994. poginulo je 23, a 1995. 29 civila i vojnika opkoljenog Sarajeva.

Jedan od najsmrtonosnijh mjeseci u toku rata bio je april 1992. godine kada je ubijeno 539 građana Sarajeva.

U Bosni i Hercegovini je do danas od COVID-19 umrlo već 6.599 Bosanaca i Hercegovaca.

Sa ovako crnom statistikom za očekivati je da će do imunizacije stanovništva taj broj preći 10 hiljada što će biti ravno broju ubijenih u srebreničkom genocidu, broju poginulih Sarajlija i jednako broju svih ubijenih građana tokom rata u Mostaru, Bihaću, Tuzli, Zenici, Banjoj Luci, Brčkom i Goraždu. Da li je manji razlog za patriotizam to što danas ne ratujemo sa svojim komšijama, već sa nevidljivim virusom prepoznatljivom po bodljikavoj kruni.

Nadam se da su ovi dramatični podaci dovoljno zastrašujući za one koji danas obavljaju odgovorne funkcije – da shvate o kakvim se razmjerama katastrofe radi ne bi li prestali glumiti budale i počeli odgovorno shvatati svoju obavezu prema građanima.

I naravno, da imaju na umu da će možda nekad neko odgovarati za smrt tako velikog broja građana Bosne i Hercegovine.

Sead Kreševljaković, Aljazeera