Pozorišno življenje: Egzistencijalna pitanja potisnula programska

Narodno pozorište Sarajevo

Bosanskohercegovačka publika ide u pozorište jednom godišnje, pa je pitanje o pozorišnom repertoaru možda i neprilično, a ono o tome, do koje mjere klasične pozorišne kuće mogu odgovoriti izazovima novih teatarskih kretanja, postalo je suvišno. Pozorišni djelatnici, radije razgovaraju o tome kako će do zimnice, nego hoće li vratiti publiku u hladne dvorane.

Velike, ili nekad velike pozorišne kuće u BiH-a, muku muče drugim stvarima, pa im je priča o repertoarskoj politici daleko i od pameti. Uglavnom se bore da im za direktora ne postave nekog iz Vodovoda, na primjer, a ovima u Sarajevu, najstarijoj pozorišnoj kući ovdašnjoj, kruli želudac od pomisli kako bi u fotelju, u kojoj je onomad sjedio Branislav Nušić lično, zasjela lakonotna gracija Alma Čardžić.

Dok duh onoga veselog Splićanina Mucala lebdi ponad Trebevića, ponegdje su slične leteće ćilime rastjerali, ili barem protjerali s one strane velikog brda, pa se polako počinju vraćati poslu. Kao u Mostaru, na primjer, gdje su nekako skrpili repertoar koji vraća publiku.

„Podatak da smo bez i jedne marke, za godinu dana, izbacili tri premijere i napunili naše dvorane publikom na svim predstavama koje smo igrali, znači da je naš repertoar živ i da vraća publiku u pozorište”, kaže direktor Šemsudin Gegić.

Možda najbolji uvid u recentnu produkciju ima profesor Vlado Kerošević, selektor festivala u Brčkom, koji počinje naredne sedmice. On svjedoči kako svi odreda rade na ivici egzistencije, doslovno bez ikakvih produkcionih sredstava, obično istražujući prazni prostor polumračnih i hladnih dasaka:

„Imaju predstave na repertoaru koje su izuzetno konotativne, moderne, eksperimentalno atraktivne i relevantne. Sa druge strane, imaju i predstave koje pripadaju repertoaru nekog prošlog vremena. Reklo bi se ikonografsko pozorište koje ima smisao da pravi remake ili sjećanje na neku teatarsku prošlost, koju smo već odavno zaboravili”, kaže Kerošević.

Dževdet Tuzlić, veteran ovdašnjeg žurnalizma okrenutog kulturi, spada među žestoke zagovornike odbrane pozicije starih pozorišta koji su bili, a prema njegovom, trebalo bi i da ostanu, karijatide teatarskog života jedne sredine. I sam je svjestan, međutim, kako stvari izmiču:

„Nacionalna pozorišta pri tom treba da imaju veoma profiliranu prikazivačku politiku. Danas se veoma teško može reći šta je to specifika Kamernog teatra, izuzev sjedišta koja su veoma blizu sceni. Šta je to karakteristika Pozorišta mladih u Sarajevu, kada oni jednako prave i lutkarske predstave i dramske predstave za odrasle. Onda se u tim nedefinisanim pojmovnim obrascima krije opasnost za teatar u cjelini. Kada govorimo o repertoarskoj politici, da li je moguće postaviti Krležu ili Nušića ili Gogolja, onda dolazimo do velikog problema da u pozorišnim kućama nema ustroja na kakav smo navikli ranije. Nema nekih autoriteta, pa da onda iz tog njihovog bogatog bekgraunda niču i velike predstave”, konstatuje Tuzlić.

Bazar mašte

Direktor mostarskog pozorišta, Šemsdin Gegić, i sam univerzitetski nastavnik i predavač na nekoliko strukovnih fakulteta, međutim, nema dileme:

„Institucionalna pozorišta u BiH su klasičnom organizacijom i produkcijom davno prevaziđena”, kaže Gegić.

Pa, gdje je onda izlaz, gdje li je rješenje zagonetke o sudbini teatra uopšte? Jedno nudi Vlado Kerošević, inače nosilac onog velikog projekta Andrićeve Proklete avlije, koji su, prije tri-četiri godine, realizovale kuće iz tri susjedne države:

„Uvijek neka od zemalja iz okruženja ima bolje materijalne, finansijske, organizacione, pa i tehničke prilike i na taj način se može zaista ostvariti jedna zanimljiva kreativna osnova za rad. Svi žele jedni drugima da pokažu najkvalitetniju podršku vlastitoj mašti, vlastitim nastojanjima i vlastitim idejama. To je otprilike jedan bazar mašte i ideja na kom se uvijek zrcali inspiracija za jedan dobar projekat”, kaže Kerošević.

I Šemsudin Gegić ima asa u rukavu, ima veliki međunarodni projekt u planu. Svi pristali, ali se još ne zna hoće li se smilovati domaći zvaničnici:

„Iščitavanje Hasanaginice, zajedno sa Hrvatskom, Turskom, Italijom i Engleskom. Nadam se da ćemo izgurati, samo pod tim uvjetom da nas podrži i budu nas podržavali naši osnivači, grad Mostar i HN kanton- županija”, navodi Gegić.

Novinar Dževdet Tuzlić, međutim, priču vraća na pitanje svih pitanja. Šta je to uopšte velika predstava u teatru? Podrazumijeva li nužno generacijski popunjen ansambl ili, pak, spektakularne nastupe sa vatrometima, pucanjem i pjevanjem:

„Spektakularnost može biti mjerena samo činjenicom o dubini poniranja u tekstualnu pozadinu onoga što nosi dramski tekst sam u sebi i od pisaca koji su relevantni, da bi došli u ruke relevantnih reditelja, a onda će se obratiti publici koja će to znati cijeniti. Nisu bravure i nije spektakularnost u smislu akrobacija i velikih sportskih dvorana u kojima se predstave dešavaju uslov koji će apriori donijeti i kvalitet nekakvom predstavljanju pozorišnih trupa u našoj zemlji”, konstatuje Tuzlić.

Može biti da je najbolje priču završiti idejom koju promovira Vlado Kerošević, a koja će već sljedeće nedjelje biti na ispitu u Brčkom, na prigodnom okruglom stolu uz XXX Kazališne susrete:

„Sve više imamo predstava koje su rađene kao autorski projekat. Koje nemaju literarni predložak ili gotov tekst kao polazište, nego jednostavno, teatarska predstava počinje da se radi od ideje sa kojom dođe reditelj i umjetnički odnosno glumački ansambl. U jednom radioničkom tipu istraživačkoga pozorišnog čina dolazi do teatarskog projekta, iza kojeg obično ostaje tekst. Dakle, teatarski projekt porodi tekst. To je ono što je izuzetno zanimljivo i što je pojava u regionu kojoj se treba posvetiti i o kojoj treba razgovarati na planu komparacije sa klasičnom metodom rada, te izvući određene zaključke vezane za budućnost istraživanja i eksperimentalnog teatra u BiH.“