Predstava o ‘Tunelu spasa’ stigla kući

Krajem 1994. godine, tada dvadesetogodišnji Ismir Hero, prošao je kroz Tunel spasa kako bi napustio Sarajevo pod opsadom. U Sarajevo će se, nakon što je izgradio karijeru televizijskog redatelja u Holandiji, ponovo preseliti prije par godina.

O putu kojim su Ismir i njegova porodica prošli od ratnih devedesetih do danas, holandski pozorišni glumac i redatelj Nick Teunissen napravio je pozorišnu predstavu koja već dvije godine igra u Holandiji pod nazivom ‘Karta u jednom pravcu’. Predstava koja je u Holandiji okarakterisana kao ‘počast optimizmu i želji za životom građana Sarajeva’ premijerno je prikazana u Sarajevu 19. maja u Sarajevskom ratnom teatru.

Iako je i sam autor desetina dokumentarnih reportaža o problemima sa kojim se ljudi suočavaju u njihovoj borbi sa prošlošću ili sadašnjošću, Ismirova odluka da ispriča svoju priču došla je na Nickov nagovor.

“U momentu kada je Nick meni rekao: ‘Pa slušaj, ti praviš isto tako dokumentarne programe za televiziju. Zamisli kada bi ti svaki učesnik rekao: Ma nema šanse, nemoj moju životnu priču.’ I to je, u suštini, bio momenat kada sam i ja shvatio da je koliko god u mojim očima moja životna priča bila nebitna da je u suštini jako bitno da ispričamo svoje priče, čisto zbog činjenice će to otići u neku budućnost i da bi se uopšte moglo znati o detaljima onoga što smo kao Bosanci i Hercegovci prošli tokom devedesetih,” pojašnjava Ismir.

Jedno pismo
Predstava ‘Karta u jednom pravcu’ trebala je premijerno biti izvedena iznad Tunela spasa ali je zbog vremenskih uslova njeno prikazivanje odgođeno. Postavljanje predstave iznad Tunela, za Ismira, ali i za Nicka koji je u godinama nakon što je upoznao Ismira, postao redovan gost u Sarajevu, predstavljalo je znak da je ‘predstava došla kući’.

Početak priče, pojašnjava Ismir, je zapravo pismo koje on nikada nije poslao roditeljima, a koje je napisao nakon što je došao u izbjeglički centar u Holandiji 1994. godine i u kojem im je opisao svoj prolazak kroz tunel.

“I to pismo završava riječima: ‘Nadam se da ćemo ovo pismo čitati jednog dana zajedno, negdje. Ne znam kad i kako.’ To se desilo tek 2006. godine. Kompletna predstava počinje sa prolaskom kroz sarajevski ratni tunel i zasnovana je na priči moje porodice, onoga što sam ja prošao kada sam izbjegao kroz taj tunel, došao u Holandiju,” pojašnjava Ismir.

Proces prolaska kroz intervjue, posjete Bosni i Hercegovini i Sarajevu kako bi se pripremili za predstavu, za Ismira su, kako ističe, bila posljednja kap koja mu je pomogla da prevaziđe sve ono što se dogodilo devedesetih. Zbog značajne izmjene njegovog života u Holandiji u odnosu na ratno Sarajevo, završetku studija, rada na televiziji, kako kaže koračanje prema budućnosti nikada nije prestalo.

“Ja nikada nisam ni bio u stanju da sebi dam vremena da preradim neke stvari i upravo mi je čitav ovaj proces i meni lično i mojoj porodici pomogao da prevaziđemo ono što smo preživjeli devedesetih. Tako da je to jedan veliki simbol, pa možda ga nazvati i novo rađanje zbog ove predstave,” smatra on.

‘Moja prva pjesma o Bosni’
Nick koji je imao deset godina kada je rat u Bosni i Hercegovini počeo, kaže da je za njega Sarajevo dio njegovog života još od djetinstva i kako su svi normalni ljudi u Holandiji bili šokirani da se rat dešava samo 1.300 kilometara od njih.

“Kada sam krenuo u srednju školu sa mnom je bilo dosta ljudi iz Bosne. Bila je jedna djevojka koja se zvala Amela. Bilo je jasno da je traumatizirana ali je bila veoma energična, nikada nije govorila o ratu. Jedan od naših nastavnika je uspio da razgovara sa njom o temi i ona mu je ispričala svoje iskustvo. Nastavnik je to pretvorio u pjesmu i pitao je mene da pjevam pred publikom. Ja sam imao trinaest godina i moja prva pjesma je bila o Bosni”, pojašnjava Nick.

Njegova odluka da Ismirovu priču pretvori u pozorišnu predstavu, kako navodi, ima veze sa tim što kada je imao deset godina nije mogao da se pomiri sa činjenicom da su ljudi sposobni da u tolikoj mjeri iznevjere druge ljude i što kao dijete nije imao glas koji bi mogao iskoristiti da govori o tome.

“Sada mi je 37 i imam glas i mogu da pričam i mogu da ispričam priče koje su važne. Svjestan sam da je naša priča jedna od brojnih ali nadam se da će ljudi početi da pričaju svoje priče jer mislim da to moramo uraditi jer je važno”, kaže Nick.

Za njega, autorska predstava ‘Karta u jednom pravcu’ je alat kojim se može pomoći ljudima kako bi postali svjesni toga šta se dešava u svijetu, šta se desilo u prošlosti i da ovakvom vrstom rada može pomoći mladim ljudima da saznaju više kako se slične stvari ne bi dešavale.

“Moje lično ubjeđenje je da niko nije slobodan dok ne ispriča svoju priču, ratnu ili neku drugu koja je ljudima lična. Ali mislim da je to suština, za mene kao izvođača, kao reditelja. Zbog toga radim ovo šta radim. Vjerujem u snagu riječi. I vjerujem da je pozorište moćno oružje, moćnije od metaka i pištolja.”

Pozorištem protiv predrasuda
Predstava je u Holandiji, slažu se Nick i Ismir, zainteresovala veliki broj ljudi. Ismir kaže da je njihova pretpostavka bila da će, zbog velikog broja Bosanaca i Hercegovaca koji žive u toj zemlji, barem pedeset posto posjetioca biti ustvari ljudi sa Balkana. No ono što su doživjeli jeste da ustvari ogroman broj ljudi rođenih u Holandiji dolazi na predstavu jer su zainteresovani za historiju Balkana, ali i za ono što se desilo devedesetih.

“Prosječni Holanđanin je devedesetih godina mogao vidjeti izvještaje u njihovim vijestima, dokumentarcima. Ovo je bila jedinstvena prilika da vide, iz ličnog ugla, kako je jedan građanin Sarajeva prošao kompletnu situaciju i došao u Holandiju. Svi smo mi to prošli,” smatra Ismir.

Na holandskim projekcijama su kako ističe Ismir svjedočili da im prolaze brojni ljudi poput Jevreja koji su preživjeli Aušvic ili sirijskih izbjeglica koji su tek stigli u zemlju i da im se zahvaljuju na postavci.

“Jer izgleda kada se ljudima dese neke loše stvari u životu da nije potrebno samo izdvojiti neku lokaciju, jer taj osjećaj, mislim da ljudi to mogu prepoznati jedni u drugima,” kaže Ismir.

Nick se slaže s njim i kaže da je to suština onoga što je želio postići sa predstavom, da ponudi jednu apolitičnu priču u kojoj je glavni fokus na ljudskim emocijama i vezama.

“Ovo je isto način donošenja informacija i ako ga načinite ličnim, kao što ovo jeste, ljudi će se identifikovati, vidjet će da se radi o ljudima koji su isti kao i oni. Jer ako je nešto apstraktno ne možete se identifikovati sa tim,” pojašnjava Nick.

U svjetlu trenutnog narativa koji vlada nad migrantima i izbjeglicama u Evropi, Nick kaže da on smatra da je glavna svrha njihove predstave pokazati da izbjeglice jesu ljudi i da korištenjem pozorišta i pokazivanjem emocija, pokazivanjem suosjećanja može se doći do ljudi, bez upotrebe ikakvog sistema i bez vojnog kompleksa.

“Izbjeglice su ljudi baš poput mene i tebe. I stvarno je tužno da moramo slati ovakve poruke ali ovo nije nešto na šta ljudi automatski pomisle ili suosjećaju. I mislim da je to velika borba koja se nalazi pred nama” zaključuje Nick.

Facebook Forum