Religija i poezija: Patti Smith u Vatikanu

Patti Smith

Patti Smith, svećenica slobode, autorica stihova “Sloboda je slap, je hodati/ linoleumom do zore, je pravo/je pravo da se napišu pogrešne riječi, a ja sam napisala/ podosta takvih…”, rođena je tridesetog decembra 1946. godine u Chicagu.

U gimnazijskim danima bila je jedna od onih neshvaćenih adolescentica sa artističkim sklonostima. Nakon srednje škole upisala je Glassboro State Teacher’s College, no srećom napušta ga nakon kratkog vremena. Druga je polovina šezdesetih godina; Patti kreće za New York. Odmah po dolasku tamo će upoznati svog vršnjaka rođenog u Queensu, tadašnjeg studenta koji će kasnije postati jedan od najslavnijih fotografa svih vremena: mladca po imenu Robert Mapplethorpe. Rasplet je predvidiv, kao u sevdalinci: “Voljelo se dvoje mladih”. Počeli su živjeti zajedno, Patti je našla posao u knjižari. Samo jednom ju je pojava neke mušteriju zbunila. Knjigu je kupio njezin tadašnji idol, a kasniji veliki prijatelj: Bob Dylan.
Pjesnikinja

Godine 1969. Patti provodi nekoliko mjeseci u Parizu. Kad se vratila u New York, unajmila je sobu u kultnom obitavalištu njujorške umjetničke avangarde, objektu o kojem je Leonard Cohen napisao pjesmu: “Chelsea Hotel”. U to vrijeme počinje se baviti teatarskim radom. Napisala je jednu dramu u koautorstvu sa Samom Shepardom. 1972. objavljuje prvu zbirku pjesama “Sedmo nebo”. Narednih godina nastavlja objavljivati poeziju, no po uzoru na Cohena počet će i pjevati svoje stihove. Na jedan njezin koncert dolazi i Bob Dylan. Za ondašnjeg muzičara to je bilo jednako osjećanju koje bi imao katolik kad ga blagoslovi papa – zapisao je jedan komentator. Krajem 1975. izlazi Pattin prvi album, jedan od najcjenjenijih debuta muzike dvadesetog stoljeća: “Horses”. (Cijela njena karijera nakon toga odlazi u legendu koja traje do danas.) Famoznu fotografiju na omotu albuma, slavnu makar koliko i album, napravio je naravno Robert Mapplethorpe. Cammile Paglia napisala je čitav esej o ovoj fotografiji nazvavši je jednim od pet-šest najvažnijih ženskih portreta od Francuske revolucije naovamo. U pitanju je zasigurno jedan od najpoznatijih omota neke ploče i jednoj od najslavnijih art-fotografija. Kome nije poznat taj minimalistički portret pomalo androgine umjetnice, ta igra crnog i bijelog: kose i zida, jakne i košulje, tog stava kao u parafrazi Štulićevog stiha: jakna na ramenu – normalna stvar?

Uloga

Taj portret je i na knjizi pjesama Patti Smith “Rani radovi”, koju je preveo Vojo Šindolić, a objavio je 2001. godine Feral Tribune. Gledajući onomad te korice, sjetio sam se citata Davida Carsona: “Postoji izreka da knjigu ne treba suditi po koricama. Kad je riječ o tradicionalnom dizajnu, to je vjerovatno tačno, no ja ipak mislim da je to posve pogrešno. Ja mislim da ako je dizajner uradio svoj posao kako treba, pročitao priču, interpretirao je i ako je to zbilja interpretacija priče – onda je apsolutno moguće suditi knjigu po koricama.” Na kraju pregovora autorica veli: “Sedamdesete. Dok razmišljam o njima, sada mislim na jedan sjajan film u kojem sam odigrala ulogu. Malenu ulogu. Ulogu pak koju nikad više neću zaigrati.” Fotografija Smithove iz samog središta sedamdesetih godina preuzima ovdje ulogu metafore cijele dekade, dekade čija je esencija iz života Patti Smith sakupljena u ovoj knjizi.

Odgovornost

“Rani radovi” je knjiga poezije, makar kad je čovjek ovlaš prelistava, može pomisliti da u njoj ima i proze. No te gusto posijane stranice bez obilja bjeline karakteristične za stranice sa stihovima ispisane su osebujnom poetskom prozom koja pomalo vuče na nadrealističko automatsko pisanje. Ono što kod Smithove fascinira jest širina erudicije i asocijacija kojim ona obogaćuje svoje pjesme. U stihovima njezinih pjesama susreću se Mick Jagger i Francois Villon, Jim Morrison i Jean-Paul Marat, Federico Fellini i Michelangelo Buanarotti, Baudelaire i Jimmy Hendrix. Isto tako ona je u stanju cijelu pjesmu posvetiti Joyceu, Rimbaudu ili Picassu. No isto tako u pjesmama je i puno autobiografskog. U Pattinim stihovima je i primjerice njezin otac te muž (Fred Sonic Smith). Cijela je knjiga posvećena pjesnikinjinim roditeljima (mojima majci i ocu/koji su pretrpjeli sve ovo/uz puno popustljivosti/humora i naklonosti).

Makar je većina pjesama u ovoj knjizi nastala u periodu kad je Patti Smith već kultna umjetnica i svojevrsna celebrity (Šindolićevim riječima: jedno od najpoznatijih i najcjenjenijih imena na svjetskoj rock sceni), u cijeloj se knjizi dade osjetiti gorki talog iskustva. Kao prvo dijete tvorničkog radnika i blagajnice Patti nije mogla imati carefree mladost. Kao maloljetnica je zatrudnjela, zbog toga je morala prekinuti školovanje, a dijete je odmah po rođenju dala na usvajanje. Rastanak s djetetom ju je na izvjestan način oslobodio (ovo pomalo sliči na priču o Chantal iz Kunderinog “Identiteta”), no savjest se nije dala prevariti. Ovaj čin će je godinama progoniti i ta činjenica očigledno provijava iz “Ranih radova”. Ona je previše vezana za svoj grijeh da bi tražila oprost, za Smithovu je nedostojno da se odriče odgovornosti. Zato ona u svojoj najpoznatijoj pjesmi punih usta veli “moji grijesi moji su” te nastavlja “preuzimam punu odgovornost/za svaki džep koji sam ispraznila/podlo i vješto/i svaku pjesmu Johnnija Acea/uz koju sam se hvatala/mnogo prije no što je crkva/sve to proglasila doličnim i kreposnim”. Pjesma završava emfatičnim stihovima: “Isus je umro radi nečijih tuđih grijeha/ne mojih”. Decenijama nakon što je ovako javno preuzela odgovornost, a slobode, znamo, bez odgovornosti nema, Patti Smith je dobila poziv da pjeva u Vatikanu. Veliki je to korak i za nju i za Vatikan.

oslobodjenje / bih-x