Roditelji traže rješenje za Pazarić

Nusref Kišmetović je otac 12-ogodišnjeg dječaka koji je smješten u Zavodu za zbrinjavanje mentalno invalidne djece i omladine u Pazariću kraj Sarajeva.

Ovaj samohrani otac prije nepune dvije godine sa sinom je došao u Sarajevo, kako bi mu obezbijedio zdravstvenu i socijalnu brigu koju nije mogao u svom rodnom Bužimu. Za Radio Slobodna Evropa (RSE) je ispričao kako je prilikom jedne od posjeta sina našao vezanog.

“Prilikom jedne posjete, predvečer, oni su valjda trebali spavati… uglavnom, zatekao sam dijete koje je bilo svezano pojasom. Krenuo je prema meni, nije mogao da dođe i ja sam vidio da je svezan”, priča Nusref i kaže da svog dječaka iz Zavoda izvodi svaki vikend.

Od zaposlenih u Zavodu Pazarić je, kaže, tražio objašnjenje zbog čega je vezano dijete koje je deset godina živjelo u porodičnom okruženju i nikada nije bilo agresivno.

“Kažu da je radi neke preventive, jer znaju biti agresivni i tako dalje. Rekao sam, pa dobro, ako je moje dijete agresivno onda postoji mogućnost, ali koliko znam moje dijete je došlo iz porodične atmosfere mirne, znam kako je odgajano da ne pravi probleme”, dodaje Nusref.

Zavod u Pazariću došao je u fokus bosanskohercegovačke javnosti kada je početkom septembra direktor ove institucije Redžep Salić u Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine ispričao da uposlenici rade, a štićenici borave u nemogućim uslovima, te da postoje sumnje da su se u ovoj instituciji dešavale nezakonitosti koje trenutno utvrđuje Tužilaštvo Kantona Sarajevo.

U predmetu koji je formiralo Tužilaštvo Kantona Sarajevo su ušle i fotografije i videosnimak koje je u srijedu na konferenciji za novinare pokazala zastupnica u Parlamentu Federacije BiH Sabina Ćudić, a na kojima je prikazano kako su djeca u ovom Zavodu vezana za krevete i radijatore.

Federalni zastupnici odbili su u srijedu (20. novembar) njenu inicijativu da raspravljaju o stanju u Zavodu i oformili komisiju koja bi u narednih sedam dana trebala da prikupi informacije o dešavanjima u ovoj instituciji, o čemu će Parlament raspravljati, kako je najavljeno, 4. decembra.

Zbog odnosa prema štićenicima Zavoda Pazarić, nekoliko stotina građana protestovalo je u četvrtak u Sarajevu. Među njima i profesorica Filozofskog fakulteta u Istočnom Sarajevu Zlatiborka Popov Momčinović, koja, također, ima dijete sa intelektualnim poteškoćama.

“Mi se svakodnevno kao roditelji suočavamo sa brojnim problemima. Borimo se koliko možemo i stalno se pitamo šta će biti sa našom djecom kada nas ne bude. Da li će i njih sutra zatvoriti u tako jednu instituciju koja liči na zatvor, na neku robijašnicu iz srednjeg vijeka. Tako da je zaista krajnje vrijeme da ove takozvane javne institucije budu pod kontrolom, a pogotovo institucije koje rade sa najranjivijim kategorijama, kao što su djeca i omladina sa poteškoćama”, objasnila je Popov Momčinović na protestu u Sarajevu.

U protekla dva dana reagovali su svi, od predsjednika Vlade Federacije BiH do resornog ministarstva, niko ne pominjući činjenicu da se već godinama u većini izvještaja, koji govore o stanju ljudskih prava, pominju nehumani uslovi u kojima žive osobe smještene u institucijama koje bi trebalo da se brinu o ovim ljudima.

Na ovo upozorava pravnica Ana Kotur Erkić koja kaže kako je prvi takav izvještaj u Bosnu i Hercegovinu stigao još 2007. godine iz Evropskog komiteta za ljudska prava.

“I Komitet za prava osoba sa invaliditetom je 2017. godine dao eksplicitnu preporuku zabrane zatvaranja i mučenja djece. Mi sve te izvještaje i dokumente koji su međunarodnog nivoa, koji se tiču međunarodnih obaveza BiH shvatamo kao konstataciju, a ne kao obavezu”, kaže Kotur Erkić za RSE.

Prema podacima Saveza organizacija za podršku osobama sa intelektualnim teškoćama Federacije BiH – Sumero, koji provodi projekat deinstitucionalizacije osoba sa intelektualnim teškoćama, u Bosni i Hercegovini je oko 3.000 osoba smješteno u različitim ustanovama poluzatvorenog i zatvorenog tipa.

Proces deinstitucionalizacije teče sporo, kažu u Sumeru, a dio problema leži i u činjenici da ne postoji dovoljno sluha nadležnih institucija za njegovo rješavanje. Život u instituciji ili život u lokalnoj zajednici, za ljude u ovom Savezu, izbor je jasan, kaže Nermin Cocalić iz Sumera.

“Savez Sumero kao krovna federalna organizacija za podršku ovoj populaciji je prije deset godina pokrenuo najprije zagovaranje, a zatim i praktično pokrenuo usluge u zajednici koje će predstavljati alternativu nečemu što se zove institucionalizacija i što je trenutno u BiH jedina opcija kada je u pitanju zbrinjavanje ovih osoba. Do danas je uspješno deinstitucionalizovano ili je preveniran odlazak u ustanove za 100 osoba i one danas žive život u lokalnoj zajednici uz organiziran servis podrške za samostalan život”, navodi Cocalić.

Cocalić podsjeća i da Bosna i Hercegovina sljedeće godine obilježava deset godina od kada je potpisala Konvenciju Ujedinjenih naroda o pravima osoba sa invaliditetom, čime je preuzela obavezu da će između ostalog osobama sa invaliditetom omogućiti život u lokalnoj zajednici.

U specijalnom izvještaju ombudsmena BiH za 2018. godinu, koji se bavi pravima osoba sa intelektualnim i mentalnim poteškoćama u BiH je, između ostalog, obuhvaćeno i stanje u Zavodu Pazarić.

U tom izvještaju piše da je u Zavodu eliminirana soba za izolaciju, čime je ispoštovana Preporuka Institucije ombudsmena Bosne i Hercegovine iz 2009. godine. Ali se dodaje da se i dalje korist fiksacija korisnika, u skladu sa utvrđenom procedurom.

Novinar Almir Terzić u septembru ove godine pisao je ombudsmenima. U pismu je naveo da ima informacije da je stanje alarmantnije, gore i užasavajuće od onoga koje je pred zastupnicima predočio direktor Zavoda.

Terzić za RSE kaže da je nakon što su federalni zastupnici odbili da raspravljaju o stanju u Zavodu Pazarić, jasno da oni ne žele da se bave svojim poslom.

“I da, zapravo, žele da nam pokažu i u ovim slučajevima oni razmatraju samo ono što je njihov dnevno-politički interes. Ovdje smo, zapravo, došli u situaciju da se institucije, pa i one socijalnog karaktera, koje trebaju služiti za zbrinjavanje ovih ljudi, gledaju kao politički plijen. I onda imate situaciju gdje svako želi da poklopi te institucije politički, a niko neće da preuzme socijalnu priču. Jer ako ste se obavezali i silno željeli da postavite svoje upravne i nadzorne odbore, onda počnite da radite, imenujte stručne ljude na ta mjesta”, kaže Terzić.

U Izvještaju ombudsmena se navodi i da je za 70 posto od ukupnog broja korisnika smještenih u Zavodu Pazarić oduzeta poslovna sposobnost. Piše da su taj postupak proveli centri za socijalni rad i staratelji korisnika. U najvećem broju slučajeva, za staratelja su imenovani zaposlenici centara za socijalni rad.

“Ovdje nije problem jednog zavoda, ovdje je problem sistema u BiH. Ovdje je problem što će svaka sljedeća osoba sa intelektualnim teškoćama ili sa psihosocijalnim invaliditetom kada izgubi primarnu porodicu, osoba koja nadživi roditelje o kojoj nema ko da brine, ona postaje štićenik sličnih zavoda, a država ulazi u posjed imovine. Bitan moment u svemu ovome ovdje, ne plaćaju porodice smještaj, ovdje plaćaju lokalne zajednice, odnosno centri za socijalni rad. To je ključ svega, dakle država ciljano daje novac za sve ovo, ciljano ćuti na sve ovo i ciljano stvara mehanizam od kojeg će zapravo najveću korist imati sistem koji ne funkcioniše”, kaže Ana Kotur Erkić.

U Bosni i Hercegovini postoji sedam javnih ustanova za smještaj i zbrinjavanje osoba sa intelektualnim teškoćama ili invaliditetom. Pet ih je u Federaciji BiH, dva u Republici Srpskoj. Uslovi života u ovim ustanovama u nekoliko ranijih izvještaja koje su objavili Savez Sumero i Institucija ombudsmena za ljudska prava opisuju kao izuzetno loši.