Šta radi SAD kad ustanak preraste u rat

Vrijeme je da SAD riječi zamijeni djelima i da preuzme odgovornost za neuspjeh svoje politike prema Iraku i Siriji.

ISIL

Neuspjela američka politika u pogledu rata u Siriji igra veliku ulogu u trenutnoj iračkoj krizi. Kako je pokazao napredak Islamske države (prethodno Islamske države Irak i Levant), irački problem se ne može shvatiti u izolaciji od Sirije. To znači da angažman SAD-a u Iraku ne može biti efikasan ako ne bude uključivao rješavanje problema obje krize istovremeno.

Američki predsjednik Barack Obama je u svom obraćanja 19. juna, kada je pričao o američkoj vanjskoj politici u ovoj regiji, govorio o potrebi da se zaštite strateški američki interesi u Iraku.  Pored nekoliko kontradikcija, nametala se jedna očita stvar o kojoj se ne govori – dosadašnji neuspjeh američke vanjske politike u Iraku i Siriji.

Obama je rekao da će „samo vođe koje mogu upravljati inkluzivnim programom biti zaista u stanju ujediniti irački narod“. Nameće se pitanje kako je moguće da je tek sada, kada iračkom premijeru Nouriju al-Malikiju počinje treći mandat u vladi, SAD postao naizgled svjestan njegove neinkluzivne politike.

Malikijeve političke podjele navele su čak i one koji su bili u savezu sa SAD-om protiv Al-Kaide tokom američke vojne intervencije u Iraku u periodu od 2007. do 2008. godine da se okrenu ka ISIL-u. SAD je trebao iskoristiti svoju povezanost sa Iračkom vladom da zagovara provedbu mjera odgovornosti i inkluzivnosti.

Brojne kontradikcije

Obama je, također, izjavio da „nije u našem nacionalnom interesu da se razvije pravi građanski rat u Iraku, ne samo zbog humanitarnih razloga, već i zato što to u konačnici može imati destabilizirajući utjecaj u regiji.“

Ova situacija neodoljivo podsjeća na onu u Siriji kada je promjena američke politike o pitanju uključivanja u stanje u Siriji doprinijela tome da ustanak iz 2011. postane pravi građanski rat. Čak ni tada SAD nije učinio mnogo da spriječi eskaliranje ovog rata u scenario regionalne destabilizacije, čiji je živi primjer trenutna kriza u Iraku.

Obamin govor nastavio se sa uvjeravanjima da je „naš interes, također, u osiguravanju da ne bude sigurnog utočišta koje bi nastavilo napredovati za ISIL i ostale esktremističke džihadističke grupe“.

Iako SAD sada sarađuje sa partnerima iz Zaljeva na zaustavljanju slanja pomoći ekstremističkim grupama, upravo je slabost američke politike pomogla takvim grupama da napreduju. Smanjivanjem uloge SAD-a taj prostor je ostavljen regionalnim akterima da prošire svoj utjecaj i donedavno su druge ekstremističke grupe osim ISIL-a, kao što su Jabhat al-Nusra, bile metoda izbora i za Katar i Saudijsku Arabiju u pokušaju da iskorijene Assadov režim. Nedostatak odlučne vanjske politike o pitanju Sirije omogućio je odugovlačenje rata, što je ISIL-u dalo vremena za rast i širenje. Sve ovo znači da je SAD sebe učinio relevantnim u regiji.

Pa, ipak, možda najveća kontradikcija leži u izjavi da je SAD „već pokušao maksimizirati ono što može uraditi da podrži umjerenu opoziciju“ u Siriji. Podrška koju je sirijska umjerena opozicija, tačnije Slobodna sirijska vojska dobila od SAD-a nije bila dovoljna. Ni vojna ni politička podrška koju je ponudio SAD nije bila na nivou koji je dovoljan da situacija prevagne u korist umjerene opozicije i da usmjeri rat prema okončanju.

Nedovoljna podrška umjerenoj opoziciji od početka krize je, također, doprinijela napredovanju ekstremističkih grupa, koje su potom ne samo ugrozile umjerenu sirijsku struju, već su je i zasjenile u toj mjeri da neinformisanom posmatraču s vana – što većina Amerikanaca jeste – izgleda da Sirija ima dva izbora: ili Assad ili tzv. „islamistički ekstremisti“.

Izjava da je SAD „pokušao maksimizirati“ ono što SAD „može uraditi“, također, prebacuje krivicu direktno na umjerenu opoziciju i na druge aktere i faktore osim SAD-a, prikazavši SAD kao bespomoćnog dobročinitelja koji je prestao pokušavati.

Zaustavljanje napredovanja Islamske države je zajedničko breme koje dijele SAD, Iračka vlada i regionalne sile na Bliskom istoku. Sada je vrijeme da SAD prestane tražiti izgovore i da preuzme odgovornost za neuspjehe svoje vanjske politike na Bliskom istoku. Značajna promjena u riječima i djelima je jedini način na koji SAD može podstaknuti okončanje sukoba u Siriji i Iraku, zaštititi svoje interese na Bliskom istoku i vratiti kredibilitet.

Piše: Lina Khatib