Street art u Zagrebu: Muzej ulične umjetnosti – ili kako preobraziti grad

Vjerovatno ste se i sami mnogo puta zapitali – što nije u redu sa prostorom u kojem živim, osjetili da vam grad ne pruža, u estetskom smislu, načinu kako doživljavate i proživljavate njegov umjetnički život, ono što od njega očekujete, ponekada čak i poželjeli da i sami djelujete unutar tog sklopa umjetničkih događanja i projekata u mjestu u kojem živite.

Sve to i mnogo više u samoj je srži Muzeja ulične umjetnosti, prevashodno likovne manifestacije koja se ne libi zaći u prostore performativnog, konceptuale i instalacija, koja svojim transgresivnim/avangardnim radovima promišlja grad na novi način i uvodi građane u sam stvaralački proces umjetnika koje okuplja.

Peti Muzej ulične umjetnosti odigrao se u prostoru stare vojne bolnice u Zagrebu, a prikazao je djela i prije svega pristup umjetničkom radu umjetnika – alternativaca iz Bosne i Hercegovine (ESH), Njemačke (Boris Hoppek), Izraela (Shahar Yahalom), Kine (Xu Wang), Mongolije (Tuguldur Yondojamts) i, naravno, Hrvatske (Bruno Pogačnik Wukodrakula, Vladimir Dodig Trokut, Gaella Gottwald, Zvonimir Tadić, Mario Kolarić), a nastupio je i Duje Jurić, redoviti profesor zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti, koji je izveo rad simulacijom humanoidnog crtaćeg stroja.

Donkihotovski

Organizator ove nesvakidašnje, intrigantne i provokativne umjetničke priredbe što ove godine bilježi mali jubilej – pet godina postojanja – neprofitna je udruga Centralna jedinica osnovana 2009. i to u svrhu promicanja, razvitka i unapređenja kulture i umjetnosti, poticanja kreativnosti i promicanja ulične umjetnosti, decentralizacije kulturne ponude Zagreba i oživljavanja zanemarenih dijelova grada.

– Krenuli smo 2010. u Branimirovoj ulici, na potezu između glavnog željezničkog kolodvora i autobusne stanice, na zidu Hrvatskih željeznica u centru Zagreba, gdje je više od 80 umjetnika oslikalo 430 metara dugi zid. Ideja je bila da se promijeni vizura grada, da se Zagreb učini vibrantnijim, da se pozicionira na mapu europskih gradova koji daju prostor za takav vid umjetničkog stvaralaštva, upoznaje nas sa počecima djelovanja Ivana Vukšić, direktorica Muzeja ulične umjetnosti.

– Želja je bila da se djeluje, naglašava, ja uvijek ističem da smo mi udruga građana, dakle pojedinci koji su bili nezadovoljni i onda se organizirali i vidjeli što mogu napraviti da promijene to čime su nezadovoljni. Na taj način želimo dati primjer građanima da preuzmu odgovornost za ono što se događa oko njih na sebe, jer ljudi često zaboravljaju da svaki pojedinac ima zapravo moć da nešto promijeni…
Može zazvučati donkihotovski, no rezultati koje su postigli posljednjih pet godina lako demantiraju takvu procjenu – iduće godine prešli su Savu i osmislili projekt u gradskoj četvrti Dugave.

– Kvart je odabran, objašnjava Ivana Vukšić, zato što je svojedobno građen kao gradska četvrt budućnosti, iznimno napredan u to vrijeme, prvi su imali svoju kabelsku televiziju i sve je tada odisalo nekom novom, pozitivnom energijom. No u zadnjih 30 godina dogodilo se to da tamo imate ustvari jednu veliku spavaonicu u kojoj živi nekoliko hiljada ljudi kojima je na raspolaganju samo jedna gradska knjižnica, tu se ništa ne događa, stvoren je kao neki mentalni geto bez ikakvog kulturnog sadržaja. Mi smo to htjeli promijeniti, htjeli smo tamo dovesti kreativnu energiju, bili smo tamo mjesec i bilo je fantastično, ljudi su genijalno reagirali i to nas je potaklo da istu priču ispričamo dogodine u Sigetu, također kulturno zapuštenom gradskom kvartu. Otvaranje Muzeja suvremene umjetnosti preko Save bio je taj neki inicijalni  korak koji je i nas potakao u toj decentralizaciji kulturne ponude van uskog gradskog središta u Zagrebu. Nakon Sigeta stiže poziv za sudjelovanje u europskom kulturnom projektu kojim je bilo obuhvaćeno pet europskih gradova sa ciljem da se pokrene nešto poput događanja u staroj vojnoj bolnici. Naime, cilj projekta je bio da se oživi neko napušteno mjesto u gradu – dakle neko (ne)mjesto – i u njemu stvori praktično mali, neovisni, kulturni centar. Grad je dao dozvolu i sve je moglo početi ispočetka.

– Prošle godine, rezimira direktorica Muzeja ulične umjetnosti, doveli smo više od 40 umjetnika i “uredili” drugi kat i potkrovlje, i to muralima, onim na što najčešće mislimo kada kažemo ulična umjetnost. Ove godine na istoj lokaciji priređujemo nešto drugačiji vid prezentacije likovnog djela – umjesto murala na koje su ljudi već navikli, predstavljamo im performanse, skulpture i instalacije. Želja nam je bila ne podcjenjivati našu publiku i dati im nešto za  što mislimo da je sada konkurentno i relevantno na umjetničkom tržištu i prve reakcije svjedoče da smo u tomu uspjeli. Uspjeli smo u tomu da ljude educiramo kako se umjetnost može pojaviti i na nekom drugom mjestu koje nije galerija ili muzej.

Slično govori i povjesničarka umjetnosti Vjekica Buljan, kustosica Muzeja ulične umjetnosti, koja je posljednji dan publiku vodila kroz izložene radove i tumačila što se to, njima, želi reći, na što žele ukazati.

– Osnovna ideja MUU je približavanje umjetnosti, odnosno njena deinstitualizacija, dakle pokazati da se umjetnost može dogoditi bilo gdje, van arhitektonskih zdanja umjetnosti pripadajućih, da nešto nije umjetničko djelo samo zato što se nalazi u muzeju ili galeriji ili bilo kom drugom klasičnom izložbenom prostoru. Ujedno, samim tim što je umjetnost dovedena u takav jedan zapušteni prostor, dakle premještena je u grad, i sam grad postaje jedan veliki muzej. Ove godine izložene su pretežno site-specific instalacije, znači instalacije koje su napravljene doslovno u ovom prostoru i za ovaj prostor. Uz njih, 5. MUU prožet je i brojnim audiovizualnim performansima, kao specifičnim vidom djelovanja na razmeđi likovne i performativne, pa čak i umjetnosti teatra.

Jedna od takvih umjetničkih instalacija koja seže i u prostor performativnog i traži interakciju publike nedvojbeno je projekt likovne umjetnice Gaelle Gotwald “Poruka u boci” – tokom trajanja te umjetničke instalacije posjetioci donose vlastite plastične boce, u njih polažu svoje fotografije i poruke i tako opremljene vješaju ih konopcem u jednoj prostoriji obloženoj svježom travom – izgubljena prirodnost, ekologija – prve su asocijacije kada vidite taj rad, ali ni izgubljeni socijalni kontakti nisu van njegovog domašaja. Bosanskohercegovački umjetnik ESH izložio je dijelom rasparan veliki tepih, bolje reći njegove fragmente koji nas vraćaju u neka davna, magijska i obredna vremena, vezivne niti tog ćilima gotovo da imaju čarobne moći, Vladimir Dodig Trokut, poznat i kao osnivač antimuzeja, strastveni sakupljač otpada naše civilizacije, u svom je radu na jednom mjestu uokvirio i pod staklo smjestio rečenicu: “Ovo mjesto mora uvijek ostati prazno”, dok će kineski umjetnik Xu Wang na zidovima prostorije ocrtati konture dva automobila-taksija, budući da je i sam jedno vrijeme bio taksi-vozač, a publici je omogućeno da raznobojnim kredama ispiše svoje asocijacije i misli vezane uz njegov rad.

Mit i zbilja

Totemi, šamani, mit i zbilja, legende i povijest ali i osviještenost nad problemima i strahotama svijeta u kojem živimo, sve je to građa od koje polaze umjetnici 5. MUU kako bi nas dotaknuli, probudili, pokazali kako je onaj homo ludens o kojem je tako nadahnuto pisao veliki nizozemski mislilac Johan Huizinga i danas itekako živ, kako  je igra moguća samo ako je slobodna i kako ona, bez slobode, nestaje i umire. Jer, opominjao je Huizinga, ne postoji nešto kao obavezna igra, igra na zapovijed – a to izložena djela umjetnika – alternativaca i konceptualaca na 5. muzeju ulične umjetnosti u Zagrebu itekako potvrđuju.