Tarsus: Centar religija, nauke i znamenitih ljudi

Tarsus

U blizini turskog grada Tarsusa, prema nekim tvrdnjama, nalazi se poznata pećina Ashabul-kehf, koja se spominje u Časnom Kur’anu. U ovom gradu rođen je Pavao, autor Novog zavjeta. U njemu je živio Bilal ibn Rebbah, prvi mujezin poslanika Muhameda, s.a.v.s., i Daniel, poslanik kojeg spominje Biblija. Jedna od najstarijih gradskih znamenitosti su Kleopatrina vrata. Tarsus je poznat i po tome što je mjesto prvog sastanka Kleopatre, kraljice drevnog Egipta, i Marka Antonija, rimskog vojskovođe i državnika.

Drevni grad Tarsus nalazi se na jugu Turske i jedan je od 13 općina provincije Mersin. Smješten je između Adane i Mersina od kojih je udaljen oko 28 km. Bogat je historijom dužom od 6.000 godina, kulturom, umjetnošću i prirodnim ljepotama. Dugo je bio važna stanica za trgovce i ključna tačka mnogih civilizacija. Bio je glavni grad rimske provincije Cilicije (današnja Çukurova), a također i veoma važan grad u antičkom i srednjovjekovnom periodu.

Pronađeni su tragovi prahistorijskih naselja u Tarsusu koji potječu iz neolitskog i ranog bronzanog doba. Tokom historije Tarsus su naseljavali razni narodi – Hetiti, Asirci, Perzijanci, Heleni, Rimljani, Bizantijci, Arapi, Ermeni, Seldžuci i Osmanlije. Tokom historije bio je centar nauke u kojem su se smjenjivale različite religije, pa su u njemu živjeli brojni važni ljudi. Kroz grad teče rijeka Berdan koja se ulijeva u Sredozemno more. Tarsus ima oko 245.00 stanovnika.

Najpoznatije džamije u gradu

U samom centru Tarsusa nalaze se dvije najpoznatije džamije u ovom gradu: Eski Cami (Stara džamija), čiji datum izgradnje nije poznat, a ni onaj ko ju je izgradio. Pretpostavlja se da je izgrađena između 9. i 10. stoljeća, s obzirom na korištene arhitektonske elemente. Prvobitno je izgrađena kao crkva, a kasnije od Ramanazoglu Ahmet-bega pretvorena u džamiju. Napravljena je zanimljiva arhitektura postavljanjem niše u južnom zidu.

U blizini se nalazi Ulu-džamija (Velika džamija), koja je najveća džamija u Tarsusu. Predstavlja remek-djelo osmanske arhitekture. Izgradio ju je 1579. godine Ibrahim-beg, sin Ramanazoglu Piri-paše, od rezbarenog kamena. Džamija ima minaret s jednim šerefetom (balkonom). U džamiju se ulazi sa sjevera, kroz monumentalna vrata koja imaju obilježja memlučke arhitekture i ukrašena su crno-bijelim mramorom. Molitveni prostor dekoriran je originalnim pločicama i sadrži 14 stupova. Ima pet dvorišnih vrata sa 16 kupola. Unutrašnji stupovi u džamiji spojeni su polulukom poznatim kao iranski luk. Minber, usmjeren prema Mekki, sagrađen je od mramora. U istočnom dijelu džamije nalaze se turbeta Mudrog Lukmana i abasidskog halife Me’muna.

U centru Tarsusa nalazi se i spomenik šahu Kutalmışoğlu Süleymanu (Kutalmišolu Sulejman), utemeljitelju Seldžučkog carstva.

Bazar i Bilalov mesdžid

Prekoputa džamije nalazi se natkriveni bazar Kırkkaşık Bedesteni (Bazar “Četrdeset kašika”), u kojem možete kupiti razne suvenire koji će čuvati uspomenu na obilazak ovog predivnog grada. Izgrađen je u istom periodu kao Ulu-džamija (1579. godine) od Ibrahim-bega, sina Ramanazoglu Piri-paše, i ima pravougaon tlocrt, a materijal od kojeg je izgrađen je rezbareni kamen. To je jedini živi primjer žive trgovine u Tarsusu na raskrsnici trgovačkih puteva koji još ima namjenu bazara. Obnovila ga je i preuredila Općina Tarsus 2004. godine i pretvorila ga u muzej etnografije.

U prethodnim razdobljima imao je namjenu islamske teološke škole i kuhinje za siromašne, a zatim kao bazar u razdoblju Republike Turske. Postoje dva ulaza, jedan na istoku i drugi na zapadu, te 18 soba koje su u izgradnji.

Na izlasku iz bezistana s lijeve strane primjećujemo Mesdžid Bilala Habešije, koji je izgrađen s jednom kupolom. Smatra se da je nakon preseljenja na ahiret poslanika Muhamneda, s.a.v.s., mujezin Bilal ibn Rebbah obišao pećinu Ashabi-kehf, a zatim došao u Tarsus i ostao u njemu.

U produžetku ulice dolazimo do Crkve svetog Pavla, autora Novog zavjeta, a koja je danas muzej. Procjenjuje se da je ova građevina podignuta između 17. i 18. stoljeća. Podijeljena je u tri dijela sa četiri stupa i prekrivena svodom. U sjeveroistočnom uglu crkve smješten je zvonik, u središtu plafona nalaze se freske koje prikazuju likove iz Biblije. Na zapadnom unutrašnjem dijelu crkve i iznad ulaza nalazi se drveni strop oslonjen na dva stupa. Kršćani posjećuju Muzej sv. Pavla kao mjesto hodočašća.

Dvije interesantne znamenitosti svjedoče historiju dva različita perioda, starog doba i kraja Osmanskog carstva, kad su saveznici Atlante pokušali zauzeti Dardanele s ciljem konačnog osvajanja Istanbula.

Kleopatrina vrata

Kako je grad bio jedna od metropola staroga doba, Kleopatrina vrata su, osim Adaninih vrata, jedinstven ostatak. Doživjela su brojne restauracije i smatra se da su izgrađena na mjestu drugih vrata početkom bizantijskog perioda. Evlija Čelebija ih opisuje u svojim putopisima. Za njihovu izgradnju korišten je Khorasan-agregat za cement. Rub vrata je u obliku potkovice, visoka su 6,17 metara, i utemeljena na dubini od 6,18 metara.

Do kraja 18. stoljeća Tarsus je imao zidine s tri kapije koje je uništio egipatski paša Ibrahim 1835. godine i samo su jedna, morska vrata, ostala do danas. Kad je poznata egipatska kraljica Kleopatra došla u Tarsus da se susretne s rimskim generalom Antonijem, primili su je priredivši joj veliku svečanost u tadašnjoj luci Gozlu Kule. Ušla je kroz morsku kapiju i to je razlog što ta kapija ima naziv i “Kleopatrina vrata”.

Spomen-park Čanakkale i brod-minopolagač “Nusret”

Ratni brod, koji je ispunio jednu od svojih najvažnijih misija, pobjedu u Bici na Čanakkaleu, sad se nalazi u Tarsusu. Gradonačelnik Tarsusa, dopremajući taj slavni brod, postavio je za njega platformu na najprometnije mjesto u gradu u Spomen-parku Čanakkale, gdje je brod postavljen kao muzej. Ratnički brod postavljen u svom izvornom obliku predstavlja čast i ponos grada Tarsusa i ima značajnu vrijednost s kulturnog i turističkog aspekta.

Brod “Nusret” (u prijevodu “Božija pomoć”) bio je ratni brod Osmanske mornarice, koji je služio kao minopolagač tokom Rata za nezavisnost, a kasnije korišten u različite svrhe. Naručen je od Osmanske mornarice 1913. godine. Brod je odigrao ključnu ulogu u bici na Dardanelima, postavljanjem 26 mina na neočekivanom mjestu u februaru 1915. godine, neposredno prije invazije u kojoj su potonuli brodovi “HMS Neodoljivi”, “HMS Okean” i francuski vojni brod “Bouvet”, a britanski ratni brod “HMS Nesavitljivi” je oštećen.

Nakon Prvog svjetskog rata brod “Nusret” se nalazio u Istanbulu, sve do 1926. godine kad je otpremljen na Gölcük. Godine 1955. bio je izvan pogona, s namjerom da se pretvori u brod-muzej. Međutim, 1962. godine prodat je i imao je namjenu teretnog broda, koji nije prepoznat kao bivši minopolagač. U aprilu 1989. potonuo je nedaleko od luke u Mersinu i ostao potopljen 10 godina. Godine 2002. olupinu “Nusreta” preuzela je Općina Tarsus i obnovljen je kao brod-muzej 2008. godine.

Replika “Nusreta” izgrađena od Gölcük brodogradilišta prikazana je u Čanakkaleu uz obalu Dardanela s vrstama mina koje su korištene u Drugom svjetskom ratu.

Prijatelji iz pećine

U blizini grada nalazi se pećina Ashabul-kehf (Prijatelji iz pećine). Vjeruje se da su u ovoj pećini spavali mladići, koji su se sklonili od naroda koji je imao drukčija vjerska opredjeljenja (Kur’an, sura Kehf). Mladići vjernici pobunili su se protiv idolopoklonstva. To je u tom vremenu bio simbol otpora protiv okrutnosti paganskog kralja. Kako se budemo približavali brdu ispod kojeg se nalazi pećina, primjetit ćemo izuzetno visok minaret sa tri šerefeta (balkona).

Dolaskom pred džamiju primjećujemo šardrvan te s desne strane muško-žensku abdesthanu. Džamiju je 1872. godine izgradio gradski muftija Ahmet-efendija za majku Sultana Abdulaziza. Džamija kvadratnog tlocrta, pokrivena kupolom u sjevernom dijelu, ima mali minaret s jednim šerefetom u jugozapadnom dijelu i visoki minaret u istočnom dijelu džamije. Džamiju je 2006. godine obnovila Vakufska direkcija. U produžetku džamije nalazi se pećina koja je otvorena za sve posjetioce.

Legenda o Šahmeranu

Prema legendi, kralj zmija Šahmeran bio je u ljubavi s kćerkom kralja Tarza. Kad se lijepa princeza kupala u Starom hamamu (Šahmeran Hamam), koji je i danas u upotrebi, Šahmeran je tajno posmatrao princezu s kupole na vrhu hamama. Jednom, dok je gledao princezu, Šahmeran je pao u hamam i princezini stražari su mu prerezali glavu. Smatra se da su mrlje na zidinama hamama tragovi Šahmeranove krvi.