Tri sinopsisa za Makedoniju

Troje mladih i uspješnih filmskih radnika iz Makedonije kojima je, osim porijekla i profesije, zajednička i angažiranost u prikazivanju društva koje ih okružuje.

U vrijeme političke krize, protesta, podijeljenosti ljudi i ekonomskih i kulturnih izazova, Makedonija izgleda kao mjesto gdje umjetnička inspiracija treba eksplodirati. Ipak, čini se, umjetnost u zemlji rijetko tretira sadašnjost.

Eleonora, Vuk i Ana su dio mlade makedonske filmske scene. Bave se specifičnom formom filma preko kojeg dokumentiraju svakodnevicu. Obrazovani su i uspješni, kako na domaćim tako i na međunarodnim filmskim festivalima. Osim njihovih filmskih kadrova, zanima ih i ono što se događa u društvu u kojem žive.

Pričaju kako ih inspiriraju makedonske društvene promjene i navode financiranje kao glavni problem prijenosa te inspiracije za film.

Eleonora: Najopasnija je autocenzura ideja

„Živimo u vrijeme šutnje, i ne samo šutnje nego i aktivnog i konzistentnog ušutkivanja. Da se prešute nepravde postalo je tako uobičajeno da je to uzrokovalo drugi sindrom – odbijanje da se misli o problemu. On se opravdava paradigmom da nema potrebe da se misli kad ionako ne smije da se kaže smišljeno, ili džaba se zamaram kad ionako ništa ne može da se promijeni“.

Ovako Eleonora Veninova objašnjava ignorantski odnos umjetnika prema aktualnim društvenim događanjima u Makedoniji. Ima 31 godinu, režiserka je i scenaristkinja. Živjela je na tri kontinenta, a bavila se i novinarstvom. U svom opusu ima četiri kratkometražna filma od kojih je posljednji, misteriozni triler „Vlasi“, osvojio nagradu na WorldFest festivalu u Houstonu.

Kaže da je ljudima „prekipjelo“ od aktualne politike, pa se zato nezadovoljstvo pretvorilo u ulične proteste.

„To je nešto novo u Makedoniji i uzbudljivo je biti dio ovih velikih društvenih procesa koji imaju potencijal da promijene društvo kroz jednu nenasilnu revoluciju društvenih vrijednosti“, dodaje Eleonora.

Njen fokus je borba individue u društvu i borba sa samim sobom. Da se ispričaju te priče treba da se preživi od profesije, a tu nastupa najopasniji problem kojeg ona ističe – autocenzura ideja.

„Izazov umjetnika je kako da zarade dovoljno novca samo od umjetnosti, a da ne moraju da rade i na komercijalnim projektima. U Makedoniji, nažalost, umjetnici imaju još jedan teret, a to je podijeljenost po političkoj osnovi čak i na tom području. Postoji veliki broj umjetnika koji su marginalizirani zbog toga što su kritičniji prema vlasti, a postoji i autocenzura. Jednostavno se ni ne razvijaju ideje koje bi mogle da budu politički kontroverzne zbog logike da za njih svakako neće moći da se nađu sredstva – i što bi se gubilo vrijeme“, kaže Veninova.

Glavni razlog autocenzure, prema njoj, je to što su država i javni servis glavni financijeri filmskih projekta, a ne privatni sektor i same produkcije.

Eleonora kaže da makedonska sadašnjost ne nalikuje na film, nego više na seriju kojoj se ne vidi kraj.

„Cijela ova regija je sklona ponavljanju historije i grešaka iz prošlosti. Umjesto da se nešto nauči iz te historije, mi je uporno ponavljamo i preživljavamo opet i opet, dok se ne naviknemo i ne postane nam svejedno. Priča o Makedoniji je priča o žrtvi koja pokušava da prevaziđe zločin koji joj je učinjen u prošlosti i umjesto da se izdigne iz svog statusa žrtve preko borbe, ne sa vanjskim neprijateljima nego sa unutrašnjim demonima, ona i sama postaje zločinac“, slikovito objašnjava ona.

Vuk: Nedovoljna percepcija javnosti

„Teško je da nisi inspiriran danas. Onaj koji ima nedostatak inspiracije je gluh, slijep ili najčešće lijen. Mene inspirira to što me okružuje i želim da reagujem na vrijeme u kojem živim. Mislim da umjetnici danas nemaju problem nedostatka ideja. Više imaju tehničkih problema kako da ih realiziraju“, kaže Vuk Mitevski, 35-godišnji vizualni umjetnik.

Uspješno je surađivao na nekoliko filmova sa svojim sestrama Teonom i Labinom, ali je radio vlastite kratke animacije. Najpoznatija je „Alerik“, film o 16-godišnjem momku pogođenom ratom, sa kojim se predstavio i na Sarajevo Film Festivalu.

O sebi kaže da uvijek eksperimentira multimedijalnošću i koristi skulpturu, slikarstvo, scenografiju, zvuk, performanse. I on navodi financije kao glavni problem za realiziranje ideja.

„Evropski fondovi su glavni izvor financiranja i vrlo često se ulazi u različite programe za koje je potrebno da bude ispunjeno niz uvjeta, čime se postavlja pitanje potpunog integriteta umjetnika. Veliki dio kvalitetnih umjetnika kod nas ne mogu, niti hoće da funkcioniraju na ovaj način, zbog čega su izostavljeni iz cijele priče“.

On ne smatra da umjetnici zatvaraju oči pred društvenim procesima, već da postoji nedovoljna percepcija stvarnosti.

„To se ipak događa zbog toga što su umjetnici svjesni svoje nemoći. Umjetnost nema objektivnu mogućnost da bude pokretač promjene, ali može postaviti prava pitanja, otvarati nove mogućnosti, poticati promjenu, probuditi društvo i utjecati na kolektivnu svijest“, kaže Vuk.

Aktivizam, dodaje, obično čuči u inertnom ponašanju čovjeka.

„Pretpostavljam da su sadašnji protesti rezultat spleta prilika, sve većeg nezadovoljstva više socijalnih grupa i prirodne ljudske potrebe za pravo artikuliranje stanja, nezadovoljstva i traženje izlaza od njih“.

Ana: Nastavljam tradiciju usmenog stvaranja

„Svaki režiser koji potiče iz male kinematografije, kao što je makedonska, mora donkihotovski da vjeruje u filmove koje pravi, inače sve bi izgubilo smisao“, govori 26-godišnja Ana Jakimska, najmlađa od troje režisera.

Ona je diplomirana književnica i magistrant na filmskoj i TV režiji na Fakultetu dramskih umjetnosti u Skoplju. Iza nje su tri kratka i jedan dokumentarni film, a radi na scenariju za svoj prvi dugometražni film „Ponoćni voz“ koji je priča o tri žene iz tri različita balkanska grada koje se suočavaju sa ličnim gubicima. To je projekt za koji je već dobila nagradu filmskog festivala u Trstu.

Preko filma ona otkriva nešto novo o sebi.

„Makedonija i Balkan su živopisne regije pune priče. Sretna sam što sam rođena u regiji sa tako bogatim folklorom. Priče u mojim scenarijima često kreću od neke pročitane ili čuvene priče. Nastavljam tradiciju usmenog stvaranja, rasprostranjene po cijelom Mediteranu: čujem priču, prilagođavam je da bude još dramatičnija i prenosim je na film. Ne radim ništa drugačije od tetaka koje piju kafu i ogovaraju“.

Za nju utjecaj filma na javnost je zanemarljiv, zato što su filmovi iz Makedonije vrlo rijetko namijenjeni široj publici.

„Pravi utjecaj na javno mnijenje još se vrši dominantno kroz televiziju. Ovo, svakako, nisu dobre vijesti za Makedoniju, uzimajući u obzir užasno nizak kvalitet televizijske ponude“.

I Ana, kao i prethodni sugovornici, problem filmskih radnika locira u financiranju.

„Zamišljen svijet iz filmskog scenarija uvijek košta puno više od dobijenog budžeta, pa poslije suočavanja sa ovim problemom slijedi mučni period kompromisa. U Makedoniji i na Balkanu glavni financijeri još su državne agencije i fondovi. Treba dodatna mobilizacija filmskih produkcija da bi kompanije investirale u film čime bi se stvorila konkurentnija atmosfera“.

Ana kaže kako je dobro što se u zemlji budi građanska svijest i da sa time društvo raste i sazrijeva.

„Posljednjih mjeseci mladi ljudi koji su izašli na ulice svojom energijom su pokazali da imaju volju i kapacitet da budu aktivni učesnici u izgradnji demokratskog društva. Vjerujem da su mlade generacije obrazovanije i kultiviranije u građanskom duhu i da će donijeti progres“, zaključuje mlada redateljica.

Izvor: Al Jazeera